Iako potcjenjivane i stoljećima suzbijane od patrijarhalnog društva, žene su često, kada bi dolazile u poziciju vlasti i moći, pravile epohalne podvige i iz temelja mijenjale svoja društva nabolje. Takve liderke bile su, primjerice, Katarina Velika, Elizabeta I, Marija Terezija ili u novije vrijeme Margaret Tačer. Ipak, mnoge žene su u historijsko sjećanje ušle neslavno, najčešće kroz zlobno manipuliranje svojim muževima na vlasti. 

Takve supruge često srećemo i u literaturi, sa Šekspirovom Lejdi Magbet kao najupečatljivijim primjerom. U stvarnom svijetu Elena Čaušesku je bila jedna od najvažnijih inspiracija zločinačkih politika svog supruga, rumunskog diktatora Nikolaja Čaušeskua, a Marija Antoaneta, supruga Luja XVI s kojim je završila zajedno na giljotini, u historiji je ostala najčuvenija po rečenici „ako nemaju hljeba neka jedu kolače“, koju je navodno izgovorila nakon što ju je jedan savjetnik, pred samu Francusku revoluciju, upozorio da je narod očajan i da nema hljeba da jede (iako je danas jasno da je ova anegdota vjerovatno izmišljena od francuskih revolucionara u propagandne svrhe). 

Nažalost, Bosna i Hercegovina u svojoj historiji još nije doživjela da na svom čelu ima mudru liderku iz ove prve grupe, ali prema svemu sudeći ima ovaj drugi tip vladarice iz sjene.

Doduše, neistomišljenici i politički suparnici Sebiji Izetbegović nisu morali podvaljivati „anegdote“ kao Mariji Antoaneti. Ona zaista jeste parkirala Mercedesa nasred glavne pješačke zone u Sarajevu kako bi išla u šoping, ona se zaista jeste razmahivala tašnama od nekoliko hiljada maraka, ona se jeste bahato odnosila prema novinarima i saradnicima, i zaista jeste u društvu siromašnih i poniženih građana demonstrirala uistinu rijetko viđenu osionost.

No, njen neprimjeren verbalni izričaj i bezosjećajnost prema stanovništvu bili bi još i najmanje problematična stavka da ih nije istovremeno pratilo dubinski destruktivno, pogubno društveno djelovanje sa silnih formalnih i neformalnih pozicija moći koje je zgrabila za sebe. 

Višegodišnje tiransko vladanje KCUS-om iz kojeg je protjerala više od 170 specijalista i nekoliko stotina medicinskih sestara, te u njemu ukinula kompletne ambulante, ili kontinuirano odbijanje stotina pacijenata da dobiju njegu koju plaćaju svojim novcem, samo su dio njenih rezultata na čelu najznačajnije medicinske ustanove u zemlji. 

Nije se Sebija Izetbegović zadovoljavala samo nepotistički dobijenom pozicijom direktorice, pa je u "slobodno vrijeme", pored formalnih političkih funkcija, poput mjesta zastupnice u Federalnom parlamentu ili članstva u Glavnom odboru SDA, krojila i ostale političke procese i odnose u zemlji, uz masovno obračunavanje s nelojalnim ili pak njoj nesimpatičnim kadrovima. Sve to učinilo ju je jednom od najomraženijih osoba u današnjoj BiH i naročito Sarajevu.

Naravno, svaka akcija ima reakciju, a mač dvije oštrice. Njeno destruktivno i osiono ponašanje proizvelo je niz moćnih i utjecajnih protivnika, kako na građanskoj sceni, tradicionalno nenaklonjenoj porodičnoj dinastiji i njenim politikama, tako i među dojučerašnjim udarnim kadrovima SDA. Svi su oni, suprotstavljeni bračnom paru, mogli računati na podršku i simpatije najšire javnosti koja je bila spremna da se, bez obzira na ideološko opredjeljenje, ujedini u zajedničkom cilju zaustavljanja bahate samovolje vladajućeg bračnog para i njihove stranke.

Rezultat je na kraju bio jasan: Koalicija sastavljena od bivših SDA-ovaca i stranaka lijevog centra na lokalnim izborima u nedjelju je do nogu potukla SDA i nanijela joj najteži poraz u Sarajevu od kada ova stranka postoji. Nije SDA bolje prošla ni u ostalim većim gradovima, pa tako sada ostaje bez načelničkih mjesta u gotovo svim urbanijim sredinama u BiH (ni Semir Efendić, bez obzira kako završe izbori, im odavno već nije lojalan).

Na koncu, ako bi se izborni debakl SDA trebao utjeloviti u jednoj osobi, to bi zasigurno bila Sebija Izetbegović. No, ništa od njene silne i usiljene moći ne bi ni postojalo da joj to nije omogućio njen prvi suprug u Bošnjaka, jer vlast od građana zasigurno nije i ne bi dobila.

Ipak, iako će trebati dugo vremena da se isprave šteta i naslijeđe djelovanja Sebije Izetbegović i njene stranke, ima nečega pozitivnog u njenoj pojavi. 

Naime, nakon 30 godina kontinuirane i suverene vladavine, Sebiji Izetbegović pošlo je za rukom ono što nije međunarodnoj zajednici, opozicionim strankama, brojnim medijima, silnim nevladinim organizacijama i kompletnoj građanskoj javnosti zajedno: da bude glavni okidač društvene energije koja će narasti, objediniti se i srušiti SDA s vlasti.

Nakon decenija obilježenih korupcijom, nepotizmom, uništenim firmama, beznađem, egzodusom stanovništva, budžetskim zavisnicima, primitvizmom, diletantizmom, nacionalizmom, ruralizacijom i osjećajem straha, s gorkim ukusom u ustima na kraju možemo ipak reći – Sebija, hvala ti!