Mali broj ljudi danas za njega zna. O njemu se ne uči na časovima historije. Većina Bosanaca i Hercegovaca ne zna da je ikad postojao. O tome svjedoči i činjenica da je na webu danas nemoguće naći ijednu njegovu fotograifju. Ipak, radilo se jednom od najmoćnijih ljudi u BiH između dva svjetska i tokom Drugog svjetskog rata. Riječ je o Uzeir-agi Hadžihasanoviću, bogatom trgovcu, političaru i narodnom lideru koji je volio djelovati iz sjenke.

Spahin blizak saradnik

Rođen u siromaškoj porodici, prihvatao je svaki posao koji bi mogao donijeti hljeb, pa je tako karijeru počeo kao poreski dostavljač, što je bila (a vjerovatno i ostala) naširoko omražen profesija u narodu. Ipak, postepeno se počeo baviti trgovinom gdje je pokazao izuzetnu poslovnu vještinu, pa je u relativno kratkom periodu Prvi svjetski rat dočekao kao jedan od najbogatijih ljudi u Sarajevu. Rat je proveo u Turskoj, da bi se u Sarajevo vratio po njegovom završetku. Godine 1919. pristupio je novoformiranoj Muslimanskoj narodnoj organizaciji te postao jedan od najbližih savjetnika Mehmeda Spahe. Ispred ove stranke Hadžihasanović će u Kraljevini Jugoslaviji obnašati i funckiju zastupnika u Narodnoj skupštini u Beogradu.

Nakon potpisivanja Sporazuma Cvetković-Maček 1939. kojim je veliki prostor BiH postao dio novostvorene Hrvatske banovine, dok je za ostatak teritorije planirano da se priključi budućoj banovini koja bi se zvala „Srpske zemlje“, Hadžihasanović je postao, doduše neformalni, vođa Pokreta za autonomiju koji se pretvorio u bunt bošnjačkog stanovništva širom BiH protiv ove odluke i dobio čak i svoje organe upravljanja. U tom periodu, nakon smrti Spahe, Hadžihasanović je bio blizak saradnik Džafer-bega Kulenovića, novog predsjednika JMO-a. S početkom Drugog svjetskog rata njihov dvojica su se pak razišli politički.

Kulenović je nakon mjeseci nečkanja u novembru prihvatio funkciju potpredsjednika Vlade NDH i ustao vjeran ustaškoj ideologiji do kraja života. Uzeir-aga, s druge strane, od prvog dana se oštro usprotivio ustaškoj državi, njihovim masovnim zločinima i načinu na koji tretiraju i same Bošnjake. Ipak, ovo antiustaštvo nije pratilo i antifašizam. Hadžihasanović je zagovarao blisku saradnju s Nijemcima te postao kolovođa pokreta za autonomiju BiH u Drugom svjetskom ratu, ispred kojeg je zagovarao izdvajanje Bosne i Hercegovine iz NDH i njen autonoman status direktno u okviru Trećeg reicha. Uzeir-aga je uvijek izražavao poštovanje prema Nijemcima, a u njihovom poretku je vidio uzor reda, kakav je u Bosnu i Hercegovinu svojevremeno donijela Austro-Ugarska monarhija.

Osuda ustaških zločina

 Prvaci Jugoslovenske Muslimanske Organizacije Uzeir-aga Hadžihasanović, Asim Šeremet i Husen Kadić, zajedno sa srpskim političarima (koji su zbog toga strijeljani od ustaškog režima) Dr. Dušanom Jeftanovićem, Dr. Vojom Besarovićem i protom Milanom Božićem obratili su se njemačkim okupacionim vlastima memorandumom u kojem su tražili autonomni status za Bosnu i Hercegovinu, svakako pod njemačkim protektoratom.

Uzeir-aga je bio kolovođa ideje o potpisivanju takozvane Sarajevske rezolucije, koju je 14. augusta 1941. potpisalo oko stotinu sarajevskih Muslimana iz reda vjerskih funkcionera, intelektualaca i privrednika, uglednih ljudi u širokoj muslimanskoj javnosti. Početkom januara 1942. godine slične rezolucije su potpisali Muslimani Banja Luke, Tuzle, Bihaća i Mostara. Ma koliko te rezolucije bile nemoćni vapaj u tadašnjoj krvavoj ustaškoj tvorevini, ipak su bile znak odvažnosti bosanskih Muslimana i nedvosmisleni izraz solidarnosti sa svojim pravoslavnim i romskim komšijama i sugrađanima.

Kao vođa autonomnog pokreta Hadžihasanović je bio neformalni lider muslimana tokom Drugog svjetskog rata i neupitni autoritet u narodu, kojeg zbog popularnosti ni ustaše nisu smjele sankcionisati, uprkos krajnje negativnom stavu koji je zauzimao prema njima.

Uzeir-aga Hadžihasanović je kao vođa pokreta za autonomiju, 09. aprila 1943. s jeruzalemskim muftijom Mohammed EI-Huseinijem, koji se tada smatrao liderom svih muslimana u svijetu, vodio povjerljiv razgovor u svom domu. Složio se s osnivanjem muslimanske SS-divizije rekavši da ta “sretna zamisao mnogo obećava i ona će naići na punu podršku muslimana, koji su uvijek bili prijatelji Njemačke”. Međutim, Hadžihasanović se pribojavao da se “nova SS-divizija ne izopači u neku ustašku stvar”, stoga je zahtijevao da se iz pripreme i razgovora izričito isključi Alija Šuljak, koji bi mogao poslužiti za “hrvatske spletke”. Nema dvojbe o tome da je Hadžihasanović pretpostavljao da bi ustrojavanje muslimanske SS-divizije mogao biti prvi korak kq uspostavljanju autonomije BiH. Stoga je želio saznati kakve su mogućnosti realizacije autonomije s obzirom na politiku Njemačke. Međutim, EI-Huseini taktički je izbjegavao “direktan odgovor”, da ne pobudi sumnju kod njemačkih pratilaca.

Kasnije će se ispostaviti da je Handžar divizija pak umjesto početka stvaranje bosanske autonomije bila tek topovsko meso u rukama njemačkih ratnih ciljeva. Nakon obuke daleko od kuće, u Njemačkoj i Francuskoj, ova divizija najrpije je ratovala na Sremskom frontu, da bi u BiH vila vraćena tek 1942. No do kraja 1944. 13. SS Handžar divizija se potpuno raspala, a njeni vojnici su masovno prešli na stranu partizana. S obzirom da je i Hitlerova Njemačka izvjesno gubila rat, ideja o autonomiji BiH u njenom okviru, završila je na smetljištu historije, kompromitovana kolaboracionizmom.

Pogrešna procjena

Hadžihasanović je tako napravio potpuno pogrešnu procjenu ishoda Drugog svjetskog rata. Uzeir–aga je imao i određene kontakte sa Komunističkom partijom Jugoslavije, tačnije sa Avdom Humom, kao Titovim predstavnikom. Avdo Humo je pokušao da pridobije Uzeir–agu da svojim utjecajem širi partizanske ideje među bosanskim Muslimanima, nastojeći ga odobrovoljiti i činjenicom da je među bosanskim komunistima preovladavala želja da BiH povrati svoju državnosti i postane ravnorpavna jugoslovenska republika, što je potvrđeno ZAVNOBIH-om i AVNOJ-em. Ovaj je, međutim, rezolutno odbio bilo kakvu saradnju s komunistima procjenjujući:

- Vi partizani ne možete pobijediti. Zasad vam tu pobjedu neće dati Nijemci i Italijani, a poslije ni saveznici. Čerčil nikad neće dozvoliti da se na Balkanu stvori komunistička država. Muslimanima ne treba da se istrčavaju niti da se priključuju bilo kojoj strani u sukobu. Četnici nas ne mogu uništiti. Mogu osakatiti, ali uništiti nikada. Poručio sam Mulaliću da pređe u Dražin štab da bi otupio četničku oštricu u odnosu na Muslimane. Mi sada radimo na organizaciji i naoružavanju muslimanske milicije. Ne držanje nas pojedinaca, nego te oružane snage pokazaće koliko mi političari vrijedimo kad se bude krojila sudbina buduće države. Možda ćete i vi partizani biti neki faktor kad se bude stvarala nova država, ali nikad glavni. Ja bih volio da budete nešto, jer bi pomogli nama Muslimanima da dobijemo što veća prava u državi. Svi narodi imaju svoje oružane snage, pa zašto ne bismo imali i mi Muslimani. Ja sam protiv oružane saradnje muslimanske milicije s vama partizanima. Općenito gledajući, ta bi saradnja značila utapanje Muslimana u pokret u kome bi se izgubila njihova posebnost¨. (Avdo Humo, Moja generacija, Sarajevo-Beograd, 1984).

Mustafa Mulalić kojeg u ovom citatu spominje Hadžihasanović, u Drugom svjetskom ratu bio je savjetnik Draže Mihailovića i jedan od četničkih ideologa. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, Mulalić je zaista pristupio Dražinom pokretu na savjet Hadžihasanovića i upravo zato što je musliman, kako bi svojim autoritetm i primjerom pokušao zaustaviti ili barem ublažiti masovne četničke pokolje nad muslimanima.

I ova činjenica pokazuje koliko je autoritet uživao Hadžihasanović i da je možda bio i najmoćnija figura među bh. muslimanima u Drugom svjetskom ratu, sposobna da rukovodi ključnim odlukama ovog naroda.

Ipak, njegova potpuno pogrešna procjena političe budućnosti bosanskih muslimana i ishoda Drugog svjetskog rata, dovest će do toga da se nađe na pogrešnoj strani historije. Svojim autoritetom je nesumnjivo utjecao i na značajno smanjenje broja muslimana koji su se priključivali partizanskom pokretu, zbog čega je ovaj narod unutar NOP-a svoju poziciju u većoj mjeri počeo jačati tek od sredine 1943. Zbog svega je gotovo i potpuno izbrisan kao ličnost iz historijskog sjećanja.

Uzeir-agine anegdote

Uzeir-aga je bio veoma vedar i duhovit čovjek. Rahmetli Alija Nametak je zapisao niz detalja o njegovim pošalicama. Tako on, spominjući Hadži Selejman-agu Muhasilovića, veletrgovca starim gvožđem i drugim metalima, navodi sekvencu o rušenju Havadže Kemaludinove džamije u Sarajevu, na mjestu na kojem je kasnije, pred Drugi svjetski rat započela gradnja vakufskog nebodera na početku Ferhadije. Naime, Muhasilović je bio jedan od potpisnika peticije upućene reis-ul-ulemi Fehim-efendiji Spahi u kojoj je zahtijevano da se ne ruši ovaj vjerski objekt i historijski spomenik iz šesnaestog stoljeća. Kad je Uzeir-aga saznao da je njegov prijatelj Muhasilović jedan od potpisnika spomenute peticije, kao s nokta je rekao: “Da je džamija pokrivena bakrom, ne bi je on potpisao, a pošto je pokrivena ćeremitom može po njemu ostati da se ne ruši”. Pri tom je aludirao na to da je Muhasilović trgovao metalima, pa bi kupio taj bakar, makar bio i sa džamije.

Uzeir - aga je u Prvom svjetskom ratu odselio s familijom u Tursku. Da neopaženo prenese zlato on je gomilu dukata skrio u bakreni ibrik u koji je na usputnim stanicama točio vodu, da ne udara u oči. Pričao je kasnije da u Stambolu kućevlasnici nerado iznajmljuju stanove Bošnjacima, jer mnogo peru podove, pa se Turci, koji nemaju dosta drveta, i građa im je zato skupa, boje da im podovi ne istruhnu.

Jednom je jedan čovjek koji je pošao na hadž govorio kako sada kad se putuje na Istok jako treba čuvati obraz. Uzeir-aga će na to kao zapeta puška: „Čuvaj ti dobro guzicu! Šta ti je stalo za obraz?“

Kad je opet prije kraja Prvog svjetskog rata otkupljivao vunu za austro-ugarsku vojsku, držao ju je u nekoj vlažnoj magazi. Čuvar magaze bio je neki dedo s Čaršije, has-musliman koji je klanjao svih pet vakat-namaza. Kaže on tako dedi:

- Mogao bi ti kad god uzimaš abdest, uzeti ga kraj bala vune.

Deduka je odmah skont'o na šta Uzeir-aga cilja, pa ga je poslušao, ali je pretjerao jer je polivao previše vode po vuni. Kad je došla otkupna komisija voda se cijedila iz vune, a Uzeir-aga je utekao da izbjegne neugodnosti.

U doba šestojanuarske diktature policija je budno pazila ko dolazi u kuću Dr. Mehmeda Spahe. Uvijek je jedan policijski agent dežurao u blizini, ali da ne bi bio upadan, skrivao bi se u portirnici pivare ili u slastičarnici preko puta pivare i gledao ko dolazi Dr. Spahi.

Uzeir - aga jednog dana pošao doktoru Spahi, pa je već od crkve Svetog Ante primijetio agenta kako uđe u slastičarnicu. Dođe do slastičarnice, otvori vrata pa će policijskom agentu, naišaretivši glavom na Spahinu kuću:

- Je li doktor doma?