Frederik Bastiat (Frédéric Bastiat), francuski politički ekonomist iz 19. stoljeća slavno je tvrdio da "ako roba ne prelazi granice, vojnici će."
Bastiat je tvrdio da bi slobodna trgovina između zemalja mogla smanjiti međunarodni sukob jer trgovina stvara veze između nacija i daje svakoj zemlji poticaj da izbjegne rat sa svojim trgovinskim partnerima. Da je svaka nacija ekonomsko ostrvo, nedostatak pozitivne interakcije stvorene trgovinom mogao bi ostaviti više prostora za sukobe. Dvjesto godina nakon Bastiata, među ekonomistima širom svijeta, bez obzira na ostale nesuglasice, vlada generalni konsenzus da je slobodna trgovina dobra stvar. Nažalost, ovu činjenicu ni danas ne prihvataju mnogi političari . No, kako pokazuju nedavna istraživanja, historijski dokazi potvrđuju poznatu Bastiatovu tvrdnju.
U studiji “Mir kroz trgovinu ili slobodnu trgovinu?” profesor Patrik Dž. Mekdonald (Patrick J. McDonald) s Univerziteta Texas u Austinu empirijski je testirao hoće li veći nivo protekcionizma u zemlji (carine, kvote itd.) povećati vjerovatnoću međunarodnih sukoba u toj naciji. Upotrijebio je alat nazvan dijade da analizira međunarodne odnose svake zemlje od 1960. do 2000. Dijada je interakcija između jedne i druge zemlje: njemački i francuski odnosi bili bi jedna dijada, njemački i ruski odnosi bili bi drugi, francuski i australijski odnosi bi bili treći. Dalje je to razbio na dijadetske godine; odnosi između Njemačke i Francuske 1965. bili bi dijada za tu godinu, odnosi Francuske i Australije 1973. bili bi druga itd.
Koristeći ove dijadne godine, Mekdonald (McDonald) je analizirao ponašanje svih zemalja na svijetu u posljednjih 40 godina. Njegova analiza pokazala je negativnu povezanost između slobodne trgovine i sukoba: Što zemlja slobodnije trguje, to u manje ratova ulazi. Zemlje koje se bave slobodnom trgovinom imaju manje šanse za invaziju i manje su šanse da će biti napadnute.
Naravno, ovo otkriće moglo bi otvoriti zbunjuće pitanje povezanosti uzročnosti. Možda se zemlje koje se bave slobodnom trgovinom rjeđe bore iz nekih drugih razloga, poput činjenice da teže da budu i demokratskije. Demokratske zemlje ratuju rjeđe od carstava. Ali Mekdonald kontrolira ove varijable. Kontrola za političku strukturu države je važna, jer demokratije i republike teže da se bore manje od autoritarnih režima.
Mekdonald je također ispitivao ekonomski rast zemlje, jer će zemlje u recesiji vjerovatnije ratovati od onih u procvatu, često kako bi odvratile svoje ljude od njihovih ekonomskih nedaća. Mekdonald je čak istraživao i čimbenike poput geografske blizine: Njemačkoj i Francuskoj je lakše međusobno se boriti nego Sjedinjenim Državama i Kini, jer trupe u prvoj grupi moraju prijeći samo zajedničku granicu.
Iz Mekdonald-ove analize izlazi da protekcionizam zapravo može dovesti do sukoba. Mekdonald je otkrio da zemlja koja je u donjih 10 posto po protekcionizmu (što znači da je manje protekcionistička od 90 posto drugih zemalja) ima za 70 posto manju vjerovatnoću da se upusti u novi sukob (bilo kao napadač ili kao meta) od onih u prvih 10 posto po protekcionizmu.
Zašto protekcionizam dovodi do sukoba i zašto slobodna trgovina pomaže u njegovom sprečavanju? Odgovore, koje dobro poznaju klasični ekonomisti, vrijedi opet spomenuti.
Prvo, trgovina podstiče dobru volju među narodima. Ako bosanski i srbijanski biznismeni redovno trguju, obje strane imaju koristi. I uzajamna korist nalaže ljudima da dobro traže jedni u drugima. Razmjena robe takođe promoviše razmjenu kultura. BiH od Srbije ima duboku ranu od posljednjeg rata i preživljenog genocida, kao što i dobar dio srpskog naroda u sebi održava predrasudu o Bošnjacima kao stranom tkivu i historijskom opresoru tokom osmanske vladavine. Ali istvoremeno i Dino Merlin bez problema puni Arenu u Beogradu nekoliko noći zaredom, kao i što Bošnjaci uživaju u srbijanskim filmovima ili zabavnim emisijama. Ta dva naroda jedan drugog razumiju, slične su im kulture, dijele isti prostor i logično je da u konačnici dijele proizvode i usluge. Zemlje možda neće pronaći preklapanje u svim vrijednostima i političkim interesima, ali trgovina nam pomaže da se barem bolje razumijemo.
Trgovina pomaže humaniziranju ljudi s kojima trgujete. A teže je poželjeti zaratiti sa svojim ljudskim trgovinskim partnerima nego sa zemljom o kojoj slušate samo kroz porodična predavanja i tipične svakodnevne stereotipe.
Drugo, trgovina državama daje ekonomski podsticaj da izbjegnu rat. Ako država X proda svoj najbolji čelik državi Y, a njeni biznismeni ostvare dosta profita u zamjenu, tada će se privrednici s obje strane zahtijevati političku stabilnost i što bolje odnose. To je zapravo bio slučaj sa Njemačkom i Francuskom neposredno prije Prvog svjetskog rata. Njemačka je prodavala čelik Francuskoj, pa su njemački privrednici bili su čvrsto protiv rata. Nevoljko su ga podržali tek kad su im njemački ministri rekli da će rat trajati samo nekoliko kratkih mjeseci. Njemačka industrija čelika imala je snažan poticaj da se suprotstavi ratu, I da je situacija napredovala malo drugačije – tj. da je njemačka vlada bila malo realnija u pogledu vremenskog trajanja rata - taj poticaj mogao bi držati Njemačku izvan Prvog svjetskog rata.
Treće, protekcionizam promovira neprijateljstvo. Zbog toga slobodna trgovina, a ne samo agregatna trgovina (koja bi mogla biti praćena visokim carinama i kvotama), vodi miru. Kada je Kosovo uvelo carinu od 100 posto na bh. i srbijanske proizvode, ta tarifa je nanosila štetu poslovanju obje zemlje. To je stvaralo dodatno neprijateljstvo Srba prema Albancima i obratno. I Srbija i BiH suočavale su se s izazovima da uzvrate istom mjerom. I Srbija i Kosovo dobili su jak izgovor da iskoriste nacionalistička osjećanja kako bi stekli podršku kod kuće; to izravni rat s drugom državom čini lakšom robom da se proda narodu.
U socioekonomskim akademskim krugovima to se naziva Ričardsonovim (Richardson) postupkom uzajamnih i rastućih neprijateljstava; Kosovo šteti Srbiji koja mu uzvraća, što dovodi do toga da Kosovo ponovo uzvraća i tako do krajnjeg neprijateljstva. Historija pokazuje da se Ričardsonov proces lako može primijeniti na protekcionizam. Na primjer, 1930-ih, industrijalizirane nacije podigle su carine i trgovinske barijere; zemlje su izbjegle multilateralizam i okrenule se prema sebi. Te su odluke dovele do porasta neprijateljstava, što je pomoglo pokretanje Drugog svjetskog rata.
Ovi faktori pomažu u objašnjavanju zašto slobodna trgovina dovodi do mira, a protekcionizam do više sukoba.
Posljednja napomena: Mekdonaldova analiza pokazuje da će spuštanje zemlje od gornjih 10 posto do donjih 10 posto po stepenu protekcionizma smanjiti vjerovatnoću budućih sukoba za 70 posto. Izvršio je istu analizu za demokratiju zemlje i pokazao da bi uzdizanje zemlje od donjih 10 posto (nedemokratskih) do gornjih 10 posto (vrlo demokratskih) samo smanjilo sukob za 30 posto.
Demokratija je dobro dokumentovano sredstvo odvraćanja: Što je država demokratičnija, to je manja vjerovatnoća da će pribjeći međunarodnom sukobu. Ali smanjivanje protekcionizma, prema Mekdonaldu, više je nego dvostruko učinkovitije u smanjivanju sukoba nego što je kad društvo postaje demokratskije.
Upravo u tome leži najveća blagodat “mini Šengena” kao historijskog projekata za Zapadni Balkan. On ne samo da će običnom čovjeku na ovom prostoru omogućiti da barem unutar ovih šest država slobodno trguje, zapošljava se i putuje s ličnom kartom, što će nesumnjivo imati pozitivne efekte na produktivnost i razvoj, nego ćetrajne ekonomske veze i interesi koji se budu iz te saradnje generirali, eventualne sukobe na prostoru zapadnog Balkana činiti manje vjerovatnim.
To bi zaista moglo dovesti do mirne Bosne i mirnijeg Balkana.
