Da je te 1995.godine bio živ stari hadžija Alaga Osmanović iz sela Ljeskovik na području Srebrenice, vjerovatno bi u sred Potočara prepuko od tuge, gledajući kako mu njegove potomke, rođake, prijatelje, komšije Bošnjake u logore i na stratišta vode sunarodnici onih koje je on u Drugom svjetskom ratu spašavao od ustaškog noža.  

Nije bilo onih koji bi spašavali nedužne ljude

I danas se, naime, prepričava slučaj iz Drugog svjetskog rata, kada su u Srebrenicu ušle ustaše i zarobile oveću grupu lokalnih staraca i djece srpske nacionalnosti pa ih dovele hadžiji Alagi da ih u podrumu kuće čuva pod prijetnjom da će i on biti ubijen ako ih slučajno pusti svojim kućama. Hadžija nije dvoumio, već je svoje komšije i njihovu djecu, čim je pala noć i ustaše otišle, pustio da bježe, a on sam, kasnije, dugo se skrivao od kazne koja mu je bila namjenjena.

- Nažalost u julu 1995.godine nije bilo onih koji bi spašavali nedužne ljude, kao što je to nekad radio moj pradjed Alaga... Sjećam se da je bio ramazanski Bajram 1993. godine kada smo iz rodnog Ljeskovika morali bježati prema Srebrenici. Otac, majka, braća, sestra i ja, rođaci, ono što se u rukama moglo ponijeti to smo i ponijeli.. Nastanili smo se u selu Pusmulići, potom u gradu, a onda otišli u južni dio enklave u selo Kožije. Znam da sam kasnije morao pješačiti skoro šest kilometara u jednom pravcu do škole u Slapovićima... Sirotinjsko vrijeme, glad, ali bili smo živi pa se duralo – započinje svoju srebreničku priču Azir Osmanović, magistar historije, kustos u Memorijalnom centru u Potočarima.

Azir je imao 13 godina kad je osvanuo 6. juli 1995.godine i kada je ponovo morao bježati, ovog puta iz svog izbjegličkog skloništa. Sjeća se da je bilo oko tri sata ujutro kada su napali vojnici VRS i kada je sa djedom krenuo prema Srebrenici i tamo stigao tek 10. jula, a dan kasnije porodica se morala rastati.

- Dvije godine mlađa sestra, osmogodišnji brat Alaga, koji je ime dobio, upravo, po tom našem pradjedu, i ja krenuli smo s majkom u Potočare, a otac Aziz i brat Azmir koji je tada imao 16 godine krenuli su prema Šušnjarima s nadom da će s ostalim muškarcima stići na slobodnu teritoriju. Sve vrijeme dok smo putovali prema Potočarima bili smo izloženi granatama i snajperskom djelovanju sa položaja VRS. U Potočarima smo bili među onim silnim narodom, van baze. Tu smo dočekali i 12. juli, deportaciju žena i djece prema Tuzli. Majka je u jednom trenutku počela psihički padati. U noći sa 12. na 13. juli počinju joj se priviđati razne scene, uzalud smo je pokušavali smiriti, plače, otima se, vrišti. Kako je padala noć, tako se plač, vrisak i drugih žena i djece sve više čuo - prisjeća se Azir.

Iako su se u njegovoj dječijoj glavi mješali i strah i očaj, Azir je, sa djedom i nenom, 13. jula krenuo prema autobusima koji su deportirali žene i djecu prema Tuzli.

- Iza one trake čekalo je hiljade duša da krene. Puštali su manje grupe kako bi srpski vojnici na punktu mogli lakše da odvajaju dječake i starce... Prođosmo djed, nena i ja, a oni zategnuše traku i majka, brat i sestra ostadoše čekati. Kako idemo, srpski vojnici, vidim, odvojiše mog rođaka stariji od mene godinu i po, a potom i djeda. Ja u onom strahu, čekajući da i mene odvoje, malo se sagnem, zgrabim za ruku majku mog tetka koja žuri naprijed i prođoh.. Čujem kako me majka doziva, da se vratim, ali ja idem naprijed... Autobusi su već bili puni. Na mjestu gdje je sada glavni ulaz u mezarje Memorijalnog centra, vidim parkirani kamioni. Brzo se popnem u jedan od njih, drhtim. Zamnom su stigli mama, brat, sestra i nena, ukrcali se na kamion i krenusmo prema Tišći gdje su nas iskrcali, odakle smo nastavili pješke prema Ravnama – priča Azir.

Iz Ravna u koje su stigli, Azir i njegova familija prevezeni su na Dubrave u šatorsko naselje, potom su se nastanili u školi u Đurđeviku, da bi se stigli do mjesta Vitalj na području Kladnja, čekajući oca i brata za koje su se nadali da su preživjeli.

- U koloni koja je izašla u Nezuk, nažalost, nisu stigli brat i otac. Kasnije su na područje Kladnja stizale razne grupe Srebreničana, koje su lutale šumom i mnogi su govorili da je otac živ, da su ga sretali, ali da brat po svoj prilici nije preživio. Tačno dva mjeseca poslije – 11. septembra, otac se pojavio u Kladnju. Nažalost, brata nije bilo. Izgubili su se prilikom granatiranja Kameničkog brda, nakon čega se brat vratio na Buljim i tu poginuo. Prije dva mjeseca posjetio sam pećinu u kanjonu rijeke Drine pored sela Luke u kojoj je otac 1995. godine, sa grupom Srebreničana, proveo mjesec – govori Azir.

Tri godine nakon dolaska na prostor Federacije, dok su živjeli u izbjeglištvu na Vozućoj, Azirov mlađi brat, Alaga podigao je ruku na sebe. Dugogodišnja bježanja, preživljeni strahovi i patnje, bili su preteški za pleća i dušu ovog 11-godišnjaka.

Dužan sam govoriti o Srebrenici

Azir Osmanović se u svoj rodni Ljeskovik, s majkom i ocem, vratio 2002. godine. Na Filozofskom fakultetu u Tuzli stekao je diplomu profesora historije, a prošle godine i diplomu magistra. Otac Aziz mu je umro prije dvije godine, a posmrtne ostatke brata Azmira nikad nije pronašao. Danas sa porodicom živi u Potočarima, radi kao kustos u Memorijalnom centru i skoro svakodnevno posjećuje svoju majku u Ljeskoviku.

Ovih dana iz štampe je izašla Osmanovićeva knjiga sjećanja „Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela“. Naslov knjige asocira na njegov prolazak 13. jula 1995. godine kroz čuveni tunel u blizini Ravni kod Kladnja čije je svjetlo, nakon nekoliko godina patnji, strahova, konačno obznanjivalo slobodu.

- I kao čovjek i kao historičar dužan sam govoriti o Srebrenici i svemu što taj gradić i njegovi stanovnici simboliziraju u historiji nas Bošnjaka, BiH i svijeta. Knjigu sam pisao kako bih kroz stradanje moje porodice pokazao stradanje Bošnjaka Srebrenice. Želio sam prikazati ratni put mog oca, ali i put mene i moje braće. Na naslovnici knjige je čuvena fotografija na kojoj amidža mog babe, 12. jula, u Potočarima, u kolicima dovozi moju pranenu Najlu čijih je 25 potomaka ubijeno tokom genocida u Srebrenici - kaže .