"Što je sad Ivane? Što je sad Safete? Što je sad Marko? Pita li vas korona koje ste vjere?” - Ovo je samo jedna od brojnih poruka sličnog sadržaja koje se ovih dana u Bosni i Hercegovini pojavljuju na društvenim mrežama. Surova istina da bolest ne bira jedna je od narodnih umotvorina na Balkanu.

Međutim, ima dosta poruka, koje "ne prozivaju”, već ih šalju oni koji su spremni pomoći: "Ako nemate posao i ne primate ničiju pomoć, a ponestalo vam je hrane, molim vas da ne idete navečer u krevet gladni. Javi mi se privatnom porukom na Messenger bez srama. Naučen sam da gdje jedan može jesti, ima mjesta i za dvoje.”

Bilo kako bilo, ali od pojave prvih slučajeva zaraze svakodnevna politička nadmudrivanja nisu prva tema u medijima; ali ni u razgovorima običnih ljudi. Čini se da je zajednički problem barem privremeno ako ne pomirio, onda barem primirio, one što gotovo trideset godina opstaju na kormilu vlasti zahvaljujući tenzijama koje u narodu stvaraju. Primjetno je to na gotovo svim razinama vlasti, a posebno među običnim ljudima.

Tridesetak kilometara od Srebrenice na lijevoj obali umjetnog jezera Perućac na samom ulazu u kanjon Drine ugnijezdilo se bošnjačko selo Klotjevac. Prije rata brojalo je oko 70 kuća u kojima su živjeli vrijedni ljudi baveći se raznim poslovima: splavarenjem, stočarstvom, građevinarstvom, neimarstvom, šumarskim poslovima. Ali bilo je i inženjera, umjetnika i drugih. Dosta ih je u ratu izginulo, a ostali su se rasuli od Švedske do Australije. U selu danas stalno živi samo pet obitelji. Na ulazu u selo iz betonske gromade iz koje teku četiri, kao ruka debela, mlaza vode, hladne ljeti i zimi, vješte ruke majstora betonsku gromadu presvlače zeleno-modrim mrmorom. Donijeli su ga ovdje s obala Neretve iz Konjica. Omaleni vižljasti majstor, kaže da se zove Mirko, ne haje za virus korone.

- Nema nje ovdje. Ovdje je sve čisto. Najprije ljudi, pa priroda, ova voda je pravo bogatstvo. Ovdje uspijevaju i limuni i smokve, takva je klima i ne vjerujem da korone ima. Rijetko tko i dolazi da bi je donio - kaže kroz smijeh. 

Lijepo je vrijeme pa Mirko žuri da što više uradi. Ima još dosta posla i oko džamije - pokazuje nam pedesetak metara udaljenu bogomolju.

- Tu ima još jedna manja obredna česma za abdest (vjersko pranje pred molitvu prim.a.) i još neki detalji - kaže Mirko.

Mirko (Sekulić) je samouki umjetnik iz Srebrenice. Radi s drvetom i kamenom. Na Neretvi je godinama uređivao odmorišta raftera, gradio fontane, vodoskoke i kamine. U Berlinu restaurirao kamene skulpture na starim fasadama. U Švedskoj zidao krušne peći. U Francuskoj eksperimentirao s keramikom. Slika i rezbari u drvetu, izrađuje razne suvenire - za pravoslavne manastire, ali i za Memorijalni centar Potočari u Srebrenici. Otkud on ovdje u bošnjačkom selu, pitam, i kako to da radi oko džamije. 

- Ljudima se svidjelo to što ja radim. Zvali me da radim i to je sve. Mene politika ne interesira. Ljude dijelim samo na dobre i loše, tako sam odgojen. S onim što ovim rukama zaradim mogu preživjeti. Pomaže mi jedan sin jer ni za njega nema posla. Drugi je na Malti – otišao trbuhom za kruhom. Suprugu u ratu ubio snajper, nas trojica sami živimo. I ovi ljudi ovdje su izgubili svoje najmilije. Rat nikom dobrog nije donio. Političari nas godinama zavađaju da bi oni dobro živjeli. Valjda će poslije ove korone narod doći do pameti i uvidjeti da smo svi isti i da moramo živjeti zajedno. Ona ne razlikuje ko je od nas dvojice Mirko a ko Mirsad - kaže i pokazuje na Mirsada Bečića. 

Mirsad je jedan od povratnika i član je građevinskog odbora za gradnju džamije i pratećih objekata kojeg su odabrali mještani Klotjevca i njihovi prijatelji diljem svijeta. Oko 500 ljudi je doniralo novac da se to izgradi, jer je u ratu bilo sve sravnjeno sa zemljom.

- Mi smo prezadovoljni ovim kako nam Mirko radi - kaže Mirsad i nastavlja: 

- To što je on Srbin, a ja Bošnjak nije nam uopće bitno. Bitno je da radimo, surađujemo i kao ljudi se poštujemo. Bio je rat. Ne može se i ne smije zaboraviti šta se desilo. Jer, ako zaboravimo zlo će se desiti opet. Svi mi obični ljudi smo na gubitku. U ratu su samo pojedinci profitirali, oni koji nam i danas kroje kapu. Mi živjeti i raditi jedni s drugim' moramo, i što to prije narod shvati i prihvati, svima će nam biti bolje.

Od početka pandemije u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine dobrovoljno se angažiraju grupe mladih, tako je i u Srebrenici. Oni kao volonteri pomažu u radu službama Civilne zaštite i Crvenog križa. Volonteri dostavljaju hranu i lijekove starijim osobama i drugima kojima je to potrebno i na području općine Srebrenica. Uključeni su i u dezinfekciju stambenih zgrada. Ništa im nije teško. I to smatraju svojom dužnošću. Pri tom se Adem, Branimir, Milena, Hasudin, Sabahudin i drugi ne žele posebno isticati.

Na koronu niko nije imun pa ni vlast, kažu neki. Moglo bi se zaključiti tako i po ovom kako posljednjih mjesec dana funkcionira vlast i u Srebrenici. Ne čuju se više unutarstranačke svađe ni kod Bošnjaka niti kod Srba. Nema ni međusobnih podvala u okviru predizborne kampanje. Sve je pravovremeno i efikasno organizirano da se stanovništvo što bolje zaštiti od širenja pandemije, tako da za sada u Srebrenici nema ni jedan oboljeli. Danas je pod medicinskim nadzorom svega osam osoba.

Primjetne su neke promjene i kod onih na višoj razini. Tako je tročlano Predsjedništvo BiH, koje se inače u malo čemu slaže u potpunosti, izdalo zajedničko priopćenje u kojem Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović pozivaju građane da "imaju povjerenje u institucije sistema”, te "da prate njihove naredbe i upute i pridržavaju se propisanih mjera”.

Čak je i Milorad Dodik nedavno u pozivu svim političkim strankama u BiH napisao: „Sada nije vrijeme za političke govore. Ne želim nikakve takve izjave ni komentirati. Bitno je da političari budu jedinstveni i okupljeni oko jedinog cilja da se spase ljudski životi."

Mnogo je onih koji na sve to gledaju kao naznaku da bi se, nakon krize koju je izazvala pandemija koronavirusa, konačno i u Bosni i Hercegovini moglo početi bolje i normalnije živjeti. Isto tako nije mali broj ni onih koji sumnjičavo vrte glavom citirajući narodnu izreku: "Vuk dlaku mijenja, al' ćud nikada”.