Osmanlije su bili veliki i poznati graditelji, posebno u Bosni i Hercegovini i gradovima koji su im bili posebno važni, među koje je spadalo i Livno, u kojem su sagradili pet potkupolnih džamija, najviše nakon Sarajeva, a ukupno 15, od čega sedam većih, te tri medrese, po šest tekija i mekteba, škole, mlinove, kule, utvrde, hanove, banje, mostove, više od 300 dućana... 

Posebnu pažnju posvećivali su razvoju školstva na području cijelog carstva, što se odrazilo i na BiH, pa i na Livno kao sjedište Kliškog sandžaka, koje je, uz niže škole, imalo i višu.

Visoki standardi

Daru-l-hadis u Livnu, kao viša škola za izučavanje hadisa i zadužbina Mustafa-bega Ibrahimagića iz Livna, bio je u rangu više škole u kojoj su predavanja išla po strogo utvrđenom redu. Počinjala su nakon sabah-namaza, i to iz hadisa, potom iz islamskog prava, a onda iz ostalih oblasti. Profesor je morao biti kompletna ličnost i dobar poznavalac Kur'ana i hadisa, prava, poetike, stilistike, retorike, logike, filozofije, apologetike… akademski zaokružen, za šta je dnevno, prema vakufnami, primao 40 akči (vrijednost zlatnika ili dvije ovce), što je blizu mjesečne plaće današnjih profesora.

Profesori livanjskog Daru-l-hadisa bili su plaćeni kao oni njihove kolege i van ovog regiona. Inače, ovakve škole postojale su i u Nevesinju, Užicu, Novom Pazaru, Pruscu...

Koliko se obrazovanje tada cijenilo, najbolje svjedoči podatak da su plaćeni bili i studenti škole. Oni su dnevno zarađivali pet akči pa bi četverodnevnom uštedom mogli kupiti ovcu, odnosno imali su mjesečna primanja kao zaposleni portir u školi ili približno kao današnji profesori. Primjerice, studenti Gazi Husref-begove medrese u Sarajevu imali su dnevno tek polovinu.

Studenti su bili smješteni u prostorije internatskog tipa i imali na raspolaganju imaret (kuhinju).

Zgrada livanjskog Daru-l-hadisa, koje odavno nema, bila je na lokalitetu Medresa u blizini džamije Hadži Ahmeta Dukatara na Glavici i prekoputa džamije Džumanuše. Imala je 16 soba i veliku prostoriju za predavanje (dershanu). Prostorije su bile tako raspoređene da se iz svake posebnim izlazom pristupalo sali za predavanje. Zgrada je noću bila osvijetljena kandiljom, a jedan od kandilja bio je i na Velikim vratima.

Svaki student imao je vlastitu sobu i izuzetan komfor u njoj. Vodilo se dosta računa o disciplini i profesor je sam mogao kazniti i isključiti studenta, a sam ih je po strogim kriterijima i primao. Prednost su imali kandidati iz udaljenijih mjesta kako bi se širio obrazovni kadar.

Ustanak i nadolazeći haos

Ostalo je nepoznato zbog čega je i kada nestao livanjski Daru-l-hadis, koliko je generacija iškolovao, je li u njemu bilo znamenitih pojedinaca, kamo je vakuf nestao, gdje je i kada ukopan dobrotvor...  

Sve su prilike da je odgovore na ova pitanja zamelo vrijeme ispunjeno burnim događanjima.

Dio odgovora je možda i u tadašnjem opadanju vrijednosti akče, u nestabilnostima i nesigurnostima koje su zavladale i kod vakufskog mutevelije i dužnika, ali i u ukupnom okruženju u kojemu je gotovina mogla iščeznuti koncem 17. stoljeća kada su od ukupno 48 bosanskih kadiluka još samo tri-četiri bila pod turskom stvarnom vlašću, a ostali padali i propadali pod naletom ustanika i nadolazećem haosu u kojem su vjerovatno i sredstva nestala i škola prestala.

I 30 dućana

Mustafa-beg je za potrebe livanjskog Daru-l-hadisa kupio imanje Mehmed-bega Ibrahimovića i spahije Mehmeda Ahmetovića u mahali Kethoda-zade Mehmedagića. 

Na imanju je novi vlasnik sagradio Daru-l-hadis sa 16 soba i salom za predavanje, uz to još i 30 dućana na istom zemljištu uz dvije postojeće kuće i sve uvakufio.

Podigao je i uvakufio i osnovnu školu uz Lala-pašinu džamiju na Begluku ustupivši svoj imetak vrijedan 600.000 akči uz određene uvjete da se trgovine daju u zakup samo trgovcima koji mogu platiti, da uz studente u zgradi u zasebnoj prostoriji stanuje i portir, da se drži do discipline u školi.

Vakufnama Mustafe-bega sačinjena je u julu 1642. godine ili 1052. po Hidžri.