U 90-toj godini umro je Nikola Mičić, prvi povratnik u potpuno razoreno Bosansko Grahovo i njegovo rodno selo Obljaj, u kojem je rođen i Gavrilo Princip. 

Tokom posljednjeg rata Nikola je pred naletom Hrvatske vojske i HVO-a izbjegao u Konjuhovce kod Prnjavora gdje im je dodijeljena na korištenje jedna od napuštenih bošnjačkih kuća. "Avaz" je prvi pisao o njemu, a on je nekoliko puta pričao kako su teška srca ušli u tuđu kuću, ali je starina Nikola tada rekao i djeci i unucima da u kući ne smije biti manjka stvari, već samo viška kad je budu napuštali. 

Pošteni Nikola s kesom je stigao u Konjuhovce, s još manjom se vratio sam u rodni Obljaj i Bosansko Grahovo nakon prestanka rata, kad je još bilo rizično. Javio je se lokalnim hrvatskim vlastima, policiji i SFOR-u da se vratio na zgarište gdje želi dočekati smrt i mjesecima je čistio baštu, vrt, ostatke rodne stare kamene kuće koju je pokrio ostacima crijepa i građe. 

A kad su počele stizati i donacije za obnovu, skromno je govorio da ima prečih i jedva je uzeo jednu od najmizernijih da samo krov ne prokišnjava. Potom su se vratili i sinovi, snahe, unuci, druge komšije...

U jedno od najrazorenijih mjesta u BiH postepeno se vraćala i sloboda za sve. Vraćala se Bosna i Hercegovina u Bosansko Grahovo. A taj proces je započeo Nikolinim povratkom koji je sebe zvao "čuvarem Bosne i Hercegovine u Krajini". 

Ono što je Mile Marčeta u početku povratka bio za Drvar, to je Nikola Mičić bio za Bosansko Grahovo, s tom razlikom da se Nikola nije želio baviti politikom, niti je žudio za foteljama. On je žudio za istinskim ljudima i rodnim krajem, za suživotom. U svemu ga pratila i porodična tragedija jer mu je u izbjeglištvu umrla supruga koju je tamo bio i sahranio. Ali čim se nakon povratka ustabilio ekshumirali su je i sahranili u porodičnu grobnicu u Obljaju u kojoj će počivati i Nikola.

Sahrana Nikoli Mičiću je zakazana za četvrtak, 23.01.2020. godine, u 13 sati i sigurno će biti posjećena s obzirom kolika je gromada od čovjeka i poštenjačina bio pokojni Nikola. Očekuju se u Nikolini Konjuhovčani, Livnjaci, Drvarčani, Kuprešani...

Vrata njegove kuće i kuća njegovih najbližih otvorena su svih ovih godina svim dobronamjernicima. Na slave, ali i onako usput, Nikolu su posjećali i njegovi Bošnjaci Konjuhovčani kojima je sačuvao imovinu i što je važnije, Mičići su čuvali i malobrojne preostale Bošnjake u tom selu od srpskih ekstrema. Čuvali su suživot koji traje i danas.

Premda je radni vijek uglavnom proveo kao vozač, pokojni Nikola je bio prilično načitan. Posebno je volio epsku poeziju, dobre pripovijetke, ruske klasike, a s društvom je volio i zapjevati koliko ga je grlo nosilo. Nije bio bolestan. Umro je prirodnom smrću. Tiho je preselio na bolji svijet, kako je i živio na ovome.