Iransko granatiranje američkih vojnih baza u Iraku kao odgovor na američko ubistvo njihovog najmoćnijeg generala Kasema Sulejmanija, međusobne prijetnje osvetom, uništenjem vojnih i civilnih ciljeva, pa čak i zaštićene kulturne baštine, za sada su isključivo u funkciji držanja nivoa straha od mogućeg novog rata na Bliskom istoku, a za koji ozbiljni analitičari tvrde da ga neće niti može biti. 

Velika greška

Predsjedavajuća Predstavničkog doma SAD Nensi Pelosi (Nancy), nakon prilično smirenog obraćanja javnosti predsjednika Donalda Trampa u kojem je poručio da mu se čini da „Iran spušta loptu“, pri tome ne dajući bilo kakvu mogućnost da bi SAD odgovorile na raketne napade Teherana na američke vojne baze u Iraku, oglasila se na Twitteru s ozbiljnom porukom da Amerika i svijet „ne mogu priuštiti novi rat“.

Time je stavila do znanja američkoj, ali i svjetskoj javnosti da uvođenje Amerike u rat na Bliskom istoku nije opcija na koju bi i ona i Kongres, kojim predsjedava, pristali.

Ako se zna da je upravo predsjednik Donald Tramp u predsjedničkoj kampanji 2016. godine invaziju američkih snaga na Irak 2003. nazvao „velikom greškom“, te da je nakon proglašenja pobjede nad Islamskom državom naložio povlačenje američkih snaga sa Bliskog istoka, analitičari nemaju za sada razuman odgovor na pitanje šta je to područje Bliskog istoka, tačnije Irana, dovelo na ivicu velikog ratnog sukoba sa SAD.

Mnogi su spremni ustvrditi da je ubistvo generala Sulejmanija Trampov kapital pred ulazak u ovogodišnju predsjedničku kampanju i da targetiranjem Irana kao „stalne opasnosti po sigurnost Amerike i američkog naroda“ ne mora značiti da će do rata između ove dvije države zaista i doći.

Elvir Musić, doktor perzijskog jezika i književnosti, dugo godina je živio i školovao se u Iranu i jedan je od dobrih poznavalaca ne samo kulture i običaja već i političkih prilika u toj zemlji. I nakon iranskog raketnog odgovora na ubistvo Sulejmanija, prijetnji i s jedne i s druge strane, opcija rata između Amerike i Irana, prema njemu, nije moguća.

- Mogućnost direktnog vojnog konflikta skoro je zanemarljiva. Strateški to ne odgovara ni Iranu ni Americi, premda su iz posljednjih događaja i jedni i drugi izvukli značajnu korist. Iran je, naprimjer, ubistvom generala Sulejmanija odjednom dobio okončanje diskusija o svim postojećim problemima unutar države, a koji objektivno postoje, i, što je daleko važnije, dobio je ujedinjeni iranski narod koji je spreman ići do kraja. Ako je pedesetak ljudi spremno poginuti na dženazi jednog svog generala, logično se nameće pitanje koliko ih je tek spremno žrtvovati se u odbrani domovine ako dođe do napada. Amerika, pak, ustvari Tramp i njegova rijaliti politika, dobili su ozbiljan oslonac u predsjedničkoj kampanji, bilo da sukobi s Iranom ishode vojno ili političko rješenje. I ono treće, a možda i najvažnije, je pitanje ekonomskih interesa - navodi dr. Musić.

Iranci su vrlo racionalni kada su strateški potezi u pitanju, tvrdi dr. Musić, te su svjesni ogromnih mogućnosti koje Amerika ima kada je u pitanju njena vojna moć. Politički rezon svakog iole upućenog Iranca je da Amerikanci jesu u stanju osvojiti neku zemlju vojnom silom, ali da je nisu u stanju zadržati pod svojom kontrolom.

Svjetlija budućnost

- Pogledajte šta se desilo u Afganistanu, u Iraku, u Siriji. Koja država je kasnije ostvarila svoj utjecaj u tim zemljama. Očigledno Iran. I rezolucija iračkog parlamenta je dokaz da Iranci pitanju sukoba s Amerikom pristupaju strateški. Politički kontakti radi prizemljenja tenzija već su na sceni i samo je pitanje koja će strana kakav interes iz svega izvući, svi jednako tvrdeći da je pobijedila njihova politika – ističe Musić.

Iako zvaničnici Irana i dalje poručuju da će Amerika snositi teške posljedice zbog ubistva Sulejmanija, vidljive su brojne diplomatske aktivnosti njihovih zvaničnika koje ukazuju na smirivanje napetosti između ove dvije zemlje. U prilog tome je i izjava iranskog ambasadora pri UN-u da je raketiranjem američkih vojnih baza u Iraku njegova zemlja okončala osvetu za ubistvo Sulejmanija, kao i izjava predsjednika Trampa da mu se čini da „Iran spušta loptu“.

- Moramo svi zajedno raditi na sporazumu s Iranom koji će svijet učiniti sigurnim i mirnim mjestom – poručio je Tramp.

Džonatan Markus, BBC-ijev dopisnik za diplomatiju i sigurnost, u svojoj analizi trenutne situacije u odnosima Amerike i Irana, posebno se osvrnuo na obraćanje predsjednika Trampa nakon iranskog napada na američke vojne baze u Iraku.

Navodi da Trampov govor „obiluje kontradiktornostima, ali pokazuje i nekoliko pokazatelja svjetlije budućnosti za iranski narod“ u smislu da bi moglo doći i do izvjesne diplomatske inicijative radi smirivanja situacije.

Rat između Amerike i Irana, bez obzira na događaje koji su ga najavljivali, ne bi odgovarao niti jednoj niti drugoj državi. Regionu Bliskog istoka, pa i svijetu, pogotovo.

Ograničavanje ovlasti

Zastupnički dom američkog Kongresa usvojio je rezoluciju kojom se ograničavaju ovlasti predsjednika Trampa u daljnjim vojnim akcijama protiv Irana. Dogodilo se to samo nekoliko dana nakon što je predsjednik Tramp naredio akciju u kojoj je ubijen iranski general Kasem Sulejmani. Kongres, u kome većinu imaju demokrati, smatra da je predsjednik morao objasniti svoje razloge prije nego što je izveo „nepromišljen napad“. Republikanci su, pak, optužili demokrate da su donošenjem ovakve rezolucije „ugrozili zemlju“ i da je smatraju „praznim političkim gestom“ u godini u kojoj će biti održani predsjednički izbori.

Hormuški zaljev je stvarno nuklearno oružje Irana

Mnogi analitičari zveckanje oružjem između Amerike i Irana dovode u vezu s iranskim nuklearnim programom, ali i podrškom određenim paravojnim grupama na Bliskom istoku. Odnosno sve vidljivijem širenju iranskog utjecaja na taj region, čemu se zdušno protive Izrael, Saudijska Arabija i drugi američki saveznici na Bliskom istoku.

Važniji od toga su, smatraju mnogi, ekonomski razlozi koji su u većini ratova u svijetu bili izvor i velikih sukoba. Naime, Iran je zemlja s najvećim zalihama nafte u regionu, ima kontrolu nad većim dijelom Perzijskog zaljeva, posebno Hormuškog moreuza, koji mnogi analitičari nazivaju „stvarnim nuklearnim oružjem Irana“. Prema procjenama, dnevno tankeri kroz Hormuški moreuz prevezu 20 miliona barela nafte.