Kada sam početkom januara 1993. godine s porodicom protjeran iz Prijedora i našao se igrom slučaja u Austriji, za mene je započeo proces upoznavanja jednog novog i meni do tada stranog društva i kulture. Njemački jezik mi je tokom svih ovih godina postao još jedna domovina. I na njemu kao i na mom maternjem jeziku pišem, mislim i sanjam. Još u zadnjem razredu Gimnazije u Austriji sam prvi put pročitao knjigu Petera Handkea „Wunschloses Unglück“, Beželjna nesreća“.  

Observira loše, opisuje nerelevantno

Da, moglo bi se reći da je i ova meni tada mnogo važna knjiga, postala dio mene. Čitao sam poslije toga Handkea s vremena na vrijeme, ali nikada više nisam osjetio tu poetsku snagu kao u „Beželjnoj nesreći“. I od druge polovine devedesetih, sa svakim njegovim novim ljetnim ili zimskim putovanjem u moju domovinu, sa svakim javnim nastupom punim gnjeva, netrpeljivosti prema mišljenju drugačijem od njegovog, Handke je sve više postajao figura koja iritira.  

Neko ko mi je kao pisac bio važan postao mi je potpuno nevažan, marginaliziran u mome svijetu, s razlogom. I onda je došao trenutak kada sam pročitao vijest da je Handke upravo taj koji će dobiti Nobelovu nagradu za literaturu. I ona stara i davno zaboravljena iritacija je dostigla džinovske dimenzije. I zato osjećam potrebu da kažem šta me iritira.

Poznajući Handkeovu biografiju, jasno je da je devedesetih patio zbog gubitka imaginarne domovine, zemlje njegove majke. Te Titove Jugoslavije, kod Handkea imaginarnog socijalističko-demokratskog raja, više nema u trenutku kada Handke kreće na putovanje po zemljama bivše Jugoslavije. Handke kreće na put i kreće se po jednoj gotovo surealnoj površini imaginarne zemlje, zemlje u njegovoj glavi.

Realna zemlja nestaje i upravo jedan od glavnih protagonista ili grobara zajedničke Jugoslavije Slobodan Milošević u Handkeovoj imaginaciji postaje predmet romantiziranja. Tu počinje Handkeovo lutanje, pokušaj da shvati i osjeti svoju projekciju van činjenica. Tu Handke posmatra i observira loše, opisuje nerelevantno, donosi pogrešne zaključke i na svaku kritiku reagira alergično. Tu Handke počinje da izdaje vlastitu poetiku.

Historijska činjenica zločinačkog poduhvata

Hoću da tvrdim ovdje da ne postoji način da poetika postoji van činjenica, van objektivne stvarnosti. A ta stvarnost, te činjenice, one su neumoljivo upisane u svako pojedinačno ime žrtava ratova devedesetih. Historijska činjenica zločinačkog poduhvata Miloševićevog režima, etničkih čišćenja i genocida u Srebrenici ne može nestati u poetici, ne može se pretvoriti u mišljenje, ne smije biti instrumentalizirano za potrebu bilo koje vrste druge stvarnosti. Da, i to Handke ne želi i neće da shvati, postoji i realnost i stvarnost van njegovog poimanja istine.  

Ono što zahtijeva za samoga sebe - slobodu refleksije, slobodu misli i mišljenja, poetsku slobodu - uzima drugima kada prekida intervjue, reagira nervozno i iritantno na svaki novinarski pokušaj da od njega dobiju neku diferenciranu refleksiju o cijeloj debati. Isključivost i grub odnos prema bilo kome ko ne dijeli njegovo mišljenje nije odlika nekoga ko snagom Nobelove nagrade treba da bude univerzalni simbol i inspiracija za generacije koje dolaze.

Naravno, o karakteru nagrade i njenog nosioca mnogo govore i reakcije. Kad predsjednik Vučić ili grupa nacionalno-konzervativnih intelektualaca ustanu da brane Handkea i veličaju njegovu ulogu za “istinu” o Srbiji, tada Handke postaje – htio to ili ne - instrument u rukama nacionalističko-provincijalnog duha Srbije, zlokobnog duha palanke o kojoj nam je govorio Radomir Konstantinović. I tada postaje jasno zašto je Svetlana Slapsak poslije odluke Nobelovog komiteta da dodijeli Nobelovu nagradu za literaturu Handkeu govorila o “žalosti Nobelove nagrade” i ozbiljnoj uvredi Srbije od Handkea, koji je posmatrajući Srbiju devedesetih i vidjevši samo brutalno lice vlasti doživio manjak moći posmatranja, uočavanja, tumačenja i osjećajnosti.

Riječi izraz literarnog sljepila

Prije nekoliko dana sam Handke je u velikom intervjuu za ugledni njemački časopis “Die Zeit“ izgovorio nekoliko riječi koje – čini mi se – govore mnogo: “Kein Wort von dem, was ich uber Jugoslawien geschrieben habe, ist denunzierbar, kein einziges. Das ist Literatur“. (Ne postoji nijedna riječ koju sam napisao o Jugoslaviji koja se da denuncirati, niti jedna jedina. To je literatura.)

Ne, ako je literatura - kao sto je Handke vidi - otvoreni sistem posmatranja, osjećanja, tumačenja, onda njegove riječi o bivšoj Jugoslaviji nisu literatura. Onda su te riječi izraz literarnog sljepila i suspenzije političkog ratia i osjećaja za pravednost. Možda je upravo trenutak Handkeovog trijumfa, dodjela Nobelove nagrade za književnost, njegov ultimativni literarni poraz.

(Autor je naučni savjetnik na austrijskom Institutu za međunarodnu politiku i profesor političkih nauka na Univerzitetu u Beču)