Latinka Perović, poznata historičarka iz Srbije i nekadašnji politički sekretar Saveza komunista Srbije, boravila je nedavno u Sarajevu, gdje je učestvovala na History Festu, na kojem je predstavljeno i drugo izdanje njene knjige „Zatvaranje kruga: ishod rascjepa 1971.-1972.“  

U intervjuu za „Dnevni avaz“ Perović govori o tome koliko je zemljama bivše Jugoslavije potrebno naučno sagledavanje prošlosti. Pojašnjava i kako se naukom boriti protiv revizije historije koja sve više uzima maha, kao i o pogoršanim odnosima u regionu, s naglaskom na one između BiH i Srbije.  

Govori i o tome koliko je opasno dovoditi u vezu status Kosova i bh. entiteta Republika Srpska. Iako je zagazila u devetu deceniju života, Perović je veoma aktivna pa nam je otkrila kako rado putuje i mnogo čita i piše, a razgovarali smo u jednom sarajevskom ugostiteljskom objektu gdje rado izađe s prijateljima kada je u našoj zemlji.

 Nova generacija historičara

 Koliko su BiH, Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama bivše Jugoslavije potrebne manifestacije poput History Festa, koji je ove godine u BiH doveo mnoge poznate naučnike iz svijeta, među kojima ste bili i Vi?

- Baš mi je drago da o tome govorimo. Mislim da je ovakav jedan fest neophodan. Cijela ta manifestacija koja se širi pokazuje da su naša društva otvorenija, naročito pokazuje koliko je velika potreba za razgovorima. Izražavamo svi najdublje i kolegijalno i ljudsko priznanje profesoru Husniji Kamberoviću, koji je organizovao Fest.  

I ovaj u Sarajevu i Zagreb Fest, koji već imaju tradiciju, a od prošle godine je počelo u Beogradu, uvijek su uzbudljiva susretanja istoričara i autora s publikom. I na ovom Festu su dani bili intenzivni i svi smo bili ispunjeni osjećanjem da smo radili nešto korisno. Nešto što je potrebno i nama i široj javnosti i tim društvima. Na neki način Hitory Fest je prilika za predstavljanje rezultata istorijske nauke i dijaloga kojem se tek učimo. 

Historičari stalno ističu da se mora suprotstaviti historijskom revizionizmu koji uzima maha ne samo na ovom području nego i u svijetu.

- O tome ja mislim na jedan složen način. Revizija istorije je nešto što je stalno u toku, što je proces, jer vi vršite istraživanja, dolazite do novih činjenica. Te činjenice pomjeraju vaša saznanja, to je, dakle, jedan legitiman proces. Ali, smjene režima, promjene poretka, dovode do jedne rekonstrukcije istorije i rekonstruišu prošlost koja je potpuno odvojena od realnosti s ciljem da to nametnu društvu i da to pretvore u legitimaciju nove vlasti. To je ono protiv čega mi ustajemo.

Naravno, ta revizija podrazumijeva jednu konstrukciju događaja iz koje se izostavljaju pravi uzorci, njihova obrazloženja, istraživanja i tako nešto što se moglo očekivati na našim prostorima i uostalom u cijeloj istočnoj Evropi. Naročito mi na ovom prostoru imamo više rekonstrukcija prošlosti s ciljem da se prošlost unitarizuje, da se politizuje.

Imate prvo tu reviziju Drugog svjetskog rata i u suštini cijela ta promjena, paradigma poslije pada Berlinskog zida, poslije ujedinjenja Njemačke, ona je prisutna svuda, ona je prisutna i u Evropi, ona je ovdje na neki način dramatično prisutna i vraća se taj u suštini poraženi fašizam sada kao neka istorijska alternativa i, kako mi to kažemo, na neki način se nastavlja taj Drugi svjetski rat.

 Na koji način to zaustaviti?

- E, sad koji je tu način legitiman, ja stvarno mislim da većina ljudi koji se bave istorijom kao naukom nije za to da se ide u neku frontalnu borbu, da se izriču apriorni sudovi, da se daju ideološki odgovori. Ja sam pobornik, a mislim i ogromna većina ljudi koja zagovara istorijsku nauku kao nauku, da se vrše istraživanja, da se na sve te revizije odgovara knjigom i mislim da se u tom pravcu stvari odvijaju. 

To je, naravno, jedan vrlo spor proces, on traži novu generaciju istoričara i to je na neki način ostvareno. Ne može se sve preko noći. Treba deset godina da se obrazuje jedan mladi istoričar, da prođe kroz sve periode sticanja akademskih titula, magisterija, doktorata objavljivanja knjiga... Mislim da je to važno.

Procvat laži 

 Koliko su zemlje bivše Jugoslavije uspjele postati demokratska društva?

- Neizbježno je bilo vrijeme iluzija koje su dolazile poslije promjene društva, poretka, poslije orijentacije na političku pluralizaciju, slobodu u kulturi, nauci. Postojala je iluzija da će se vrlo brzo uskočiti u te željene ciljeve. Ali došlo je do kraja iluzija u svim zemljama bivše Jugoslavije, njihova je specifičnost u odnosu na ostale zemlje istočne Evrope da su prošle taj užasni rat, čije je naslijeđe veliko i teško i teško se iz toga izlazi. To je velika ekonomska degradacija tog prostora. Vi sada tek treba da dostignete ekonomski nivo tih zemalja tamo gdje su one bile 1989. godine, kada je kriza eskalirala.

- Dakle, imate jedan ekonomski zastoj, osim toga, došlo je do velikog intelektualnog pada i došlo je do, rekla bih, procvata laži u javnom životu i očekivanja da one služe na neki način obmani. I to je jedna vrlo ozbiljna kriza u kojoj vi ponovo imate ideju o razgraničenjima, o zaokruženjima etničkih cjelina, o povlačenju etničkih granica. To na ovom prostoru, kao uostalom nigdje, nije moguće bez sukoba, bez novih tenzija.

U Srbiji imate taj problem Kosova, ovdje u Bosni imate tu nefunkcionalnu državu. Dakle, to su sve vrlo teški problemi koji su u jednoj velikoj međunarodnoj konstelaciji kada se velike sile bore za novi raspored moći i pretenduju da imaju svoj uticaj u svim ranjivim predjelima da tako kažem, jako komplikovana situacija. Prema mome mišljenju, bez koncentracije naših država na unutrašnjem razvoju, ne možete zadržati mlade, ne možete računati na uključivanje u svijet koji se brzo mijenja, a za to je ipak nužna stabilnost, nužno je regulisanje međusobnih odnosa, odricanje od pretenzija na teritorije gdje živi procenat vašeg naroda.

 Samo još ne pucate, a možete i zapucati

Koliko je optimistično govoriti o normalizaciji odnosa među zemljama u regionu, baš u trenutku kada su oni krajnje zaoštreni i zategnuti, a nacionalisti su sve glasniji.

- U pravu ste. I u Evropi se osjeća porast tih desnih strana, ali evo, evropski izbori su sada pokazali da to nije tako dramatično. Nekad se u ovim našim zemljama pretpostavke o mogućoj evoluciji prave na osnovu onoga što mi mislimo da je za nas poželjno. Tu izostaje jedna trezvena dubinska analitičnost u kojoj moraju biti uključeni naučni i drugi resursi. Što se tiče zemalja s prostora bivše Jugoslavije, konkretno govorim o Srbiji, mislim da tu do pravog bilansa onoga što se desilo, a to je velikosrpskog projekta stvaranja nacionalne države na teritoriji gdje žive Srbi, što je podrazumijevalo i rat i etničko čišćenje, nije, nažalost, došlo.

Došla je ta kvazipluralizacija, došla je ta evropska retorika koja je bila neka vrsta obmane i za društvo i za međunarodnu zajednicu. Prihvaćene su te evropske forme, ali sadržaj je ostajao nepromijenjen. Prema mome mišljenju, možda vrlo strogom, ali mi nismo izišli iz te ambicije koju smo imali u jugoslovenskoj krizi zbog koje su vođeni ratovi, da zaokružimo srpski nacionalni prostor. To, naravno, izaziva tenzije, jača nacionalizam na cijelom prostoru i čini tu krizu u suštini latentnom. Stalno ste u neizvjesnosti da li može doći do sukoba.

U Srbiji je taj problem Kosova otvoren, tu se traži dijalog, vi ne vidite zapravo koje je rješenje tu. Jasno je da bi Srbi išli u podjelu.

Ta podjela na Balkanu ne obećava ništa dobro. Takva je nacionalna, etnička kompozicija balkanskih država, da jedna podjela povlači za sobom drugu i sve te podjele vuku vas u sukob, tako da vi taj veliki zastoj koji ste napravili na kraju devedesetih i tokom devedesetih ih uopšte ne savlađujete, nego prodobljujete i onda vam ništa ne ostaje nego ta karta nacionalizma.

 Koliko prešutna podrška Srbije RS za otcjepljenje utječe na sveukupne odnose BiH i Srbije?

- Sadašnja državna vlast u Srbiji priznaje cjelovitost BiH, njen suverenitet, a u isto vrijeme tu se vodi jedna dvostruka politika prema mome mišljenju i to rješenje Kosova se dovodi u vezu s Republikom Srpskom, poput izjava da ako Srbija bude prisiljena da konačno prizna tu nezavisnost, onda znači da će se RS prisajediniti Srbiji. Mislim da su to neke opasne analogije i prvo to nije ista priroda odnosa Kosovo - Srbija i RS - Srbija, a onda da vam pravo kažem, kada čovjek sve to čita, sluša, razmišlja, onda mu postaje jasno da nema ništa drugo osim konfuzije i nepovjerenja.

Jer ako vi stvarno čitate istoriju rata devedesetih godina, ako posmatrate te ciljeve Srbije i Srba, ako negirate Haški sud, koji možete priznavati ili ne, ali on je ostavio iza sebe monumentalnu građu, izvinite, zar to nije ista politika koju je vodio Radovan Karadžić, koji je osuđen na doživotni zatvor, i politika koju vi sad zagovarate, samo još ne pucate. A, možete i da zapucate. Onda to negiranje zločina, negiranje genocida, a izrečene su presude međunarodnih sudova.

 Pod jednu kapu ne može svaki pramen kose

Uvijek ponavljam kako je u Prvom svjetskom ratu Nikola Pašić poslao srpske intelektualce u sve svjetske centre da ih ubjeđuje u potrebu stvaranja Jugoslavije. I da je u to vrijeme predstavnik Srbije, poznati naučnik Jovan Žujović došao u Pariz i bilo je riječi o granici prema Mađarskoj. On je govorio gdje je sve srpsko stanovništvo, a francuski ministar inostranih poslova je slušao i kazao: „Gdje ste vi vidjeli glavu na kojoj pod jednu kapu može da stane svaki pramen kose“.

I to ja nikad ne zaboravljam, jer to je to što ispunjava sadržaj pojma balkanizacije. Znači, vi težite da svaki krak svoga naroda koji je otišao na teritoriju nekog drugog naroda privučete i imate kao prioritet nacionalnu čistu etničku državu, što je, ako hoćete, dugoročno neproduktivno. U jednoj modernoj državi, u kojoj bi vladao jednak zakon za sve ljude, s garantovanim pravima za političke i etničke manjine, je formula koja bi morala da bude, takoreći, hitan program svih država koje su proizašle iz Jugoslavije.

 Krivotvorenje teži da uđe u udžbenike i sistem

Imate reviziju koja je vezana za komunizam, tu imate dvije tendencije, što smatram legitimnim da se obrade neke teme koje su bile potiskivane. Ali, imate i krivotvorenje činjenica, to je ono što je najopasnije, jer to krivotvorenje teži da postane sistem, da uđe u udžbenike, da se normatizuje. To stvara veliku konfuziju i ima neposredne posljedice na formiranje svijesti ljudi, ali i na njihove percepcije, na njihov pogled na društvo. To je ono protiv čega mi u istorijskoj nauci ustajemo.

Jezik mržnje

 Dosta burne reakcije izazvala je nedavna izjava Ane Brnabić, srbijanske premijerke, da su Albanci „ljudi iz šume“. Kako Vi to komentirate?

- Te radikalne izjave koje se čuju o Albancima u Srbiji nisu ništa novo. To je stvarno jedan jezik mržnje, ne kažem da Albanci ponekad ne odgovaraju istim sredstvima, ali mislim da trajno rješenje ide u pravcu te trajne emancipacije Albanaca, ali uz potrebu da oni kao većinski narod sada na Kosovu regulišu to pitanje srpske zajednice i omoguće njenu integraciju u kosovsko društvo bez straha za nekom majorizacijom, gubljenja identiteta, a pogotovo opstanka. Srbi su tako raspoređeni na Kosovu da vi ne možete ni podjelom Kosova zadovoljiti to da oni funkcionišu kao zajednica s etničkim identitetom.

Čak i da podijelite to, mnogo Srba ostaje na jugu. U međuvremenu je cijela ta situacija s Kosovom dovela do velike udaljenosti između albanske i srpske zajednice, vi već imate sada generaciju koja ne poznaje jezik one druge zajednice. Na neki način mora se na to racionalno pogledati i naći jedno rješenje koje bi omogućavalo stvarno razvoj u korist i jedne i druge zajednice bez pretendovanja da jedna drugu potpuno asimiliraju.

 Ne možete se ponašati kao hajduk

- Citirat ću srpskog državnika Stojana Novakovića koji je u 19. vijeku kazao da će se kredibilitet jedne zemlje cijeniti po tome koliko ona poštuje svoje međunarodne odnose. Znači, svaka zemlja je dio svijeta, ne može se niko ponašati kao hajduk i proglašavati svoje ciljeve nezavisno od konteksta u regionu, od susjedstva ... Zato nas ljudi u Srbiji često pitaju da li smo se vratili u devedesete godine prošlog vijeka. A, pitanje je da li smo uopšte i izašli. Osuđeni za ratne zločine koji su vrlo teško isporučivani Hagu, i to je nešto što je koštalo života i premijera Zorana Đinđića, sada se vraćaju u rukovodstva stranaka, na fakultete.

Pa, general Krstić, s kojim je veoma teško išlo da se izruči, izdržao je kaznu, vratio se, on je sad komandovao paradom u Nišu povodom 9. maja. To su neki rđavi znaci koji vas kao politiku demistifikuju.

I ne možete se ljutiti ako neko pokazuje otpor tome, ako pokazuje nepovjerenje, ako je skeptičan prema toj pruženoj ruci pomirenja i ne samo između Srbije i drugih nego unutar same Srbije, u samom srpskom društvu. Nije cijela Srbija odobravala rat i odobravala ratne zločine, ona je sama u to vrijeme duboko nazadovala, tako da mislim da je to jedna vrlo opasna igra koja izaziva jednu novu reakciju međunarodne zajednice.