Za Pašagu Musića (64) iz Janje ramazan je poseban mjesec. Od djetinjstva je postio, čini to i danas, a tu je praksu prenio i na djecu. Ima kćerke Sadiju i Aminu, koje su počele postiti još dok su bile male, od šest-sedam godina, i sina Nedžada.

- Ramazan je za nas poseban mjesec, mjesec posta i odricanja od svih zadovoljstava. Dnevne vaktove, teraviju, jaciju, sve klanjamo. Petkom idem u džamiju u Polutinama, u naselju gdje živimo – priča nam Musić.

Zamolili smo ga da se prisjeti ramazan u djetinjstvu i tadašnjih običaja.

- Kao dijete, sjećam se da su dobošari prolazili kroz naselje i pozivali na sehur. Kad čuješ dobošare, znaš šta ti je činiti. Sad je vrijeme modernih komunikacija, telefona, uključiš alarm i uvijek stižeš sve na vrijeme - kaže Pašaga.

Pašagina kćerka Sadija ističe da je u njihovoj porodici uobičajeno da se za iftar omrse hurmom i vodom.

- Nastavljamo tradiciju, onako kako je naš Poslanik radio. Za iftar pripremamo čorbice, supe, meso, dolme, starinska jela, sarmu. Halva se priprema u odabrane dane, obično na početku, uoči ramazana. Sutlija je karakteristično jelo, đakonija, koju pripremamo za ramazan. Uglavnom se pripremaju lako svarljiva jela. Pripremamo i šljive punjene orasima i kuhanom rižom. Često to jelo prelijem pekmezom od jabuka. To je prelijepo, ukusno jelo, koje svi vole. Neko stavlja i suho meso u šljive. To ne praktikujem, već pripremam onako kako sam naučila od svoje nene - kaže Sadija.