Behidža Imamović, penzionisana prosvjetna radnica iz Tuzle, s posebnom radošću dočekuje svaki ramazan. Posebno se raduje tradicionalnim druženjima s prijateljima, pripremanju iftara, klanjanju teravih-namaza, dočekivanju sehura...
- Sve što sada znam, moram biti iskrena, naučila sam kao djevojčica od svoje nene Aiše Skokić iz Janje. Rođena sam i odrasla u Janji, a onda sam upisala učiteljsku školu. Poslije završetka školovanja najprije sam radila u Dubokom Potoku, potom 24 godine u Dubravama, dok sam penziju dočekala 2007. godine u OŠ „Mejdan“ u Tuzli. Naučila sam generacije djece da čitaju i pišu, a kod mene ostaje žal što nikad nisam naučila arapski jezik i pismo – kaže Behidža Imamović, koja nas je ugostila u svom porodičnom domu u tuzlanskom naselju Batva.
Lak post
Od 2007. godine, od kada je u penziji, u potpunosti se posvetila vjeri, koja je, kako kaže, održava u životu.
- Meni dragi Allah, dž. š., dadne takvu volju i snagu da s lakoćom ispostim ramazan. Evociram uspomene na prošle dane i o tome pričam sa svojim unucima. Ramazan je posebno razdoblje u godini, ali i u cijelom životu – kaže Imamović.
Posebno se radujem i priprema za te dane. Posljednji ramazani ostali su joj u lijepom sjećanju jer su bili u ljetnom periodu.
- Iftarili smo u avlijama, pod šadrvanima, družili se i uživali. Pred ovaj ramazan obišla sam starije članove rodbine, a oni mlađi posjetili su mene. Upravo je bit ramazana to druženje, porodična okupljanja, priprema iftara. Trudim se da što bolje pripremim svoje specijalitete, poput steranice, kako to jelo zovu u Janji, ili dagare – govori naša sagovornica.
Svi su jednaki
Tradicionalno druženje s prijateljima i poznanicima nastavit će se i ove godine... - Među nama ima i mladih ljudi koji su shvatili šta je ljepota ramazana, posta, ezana, teravije... Tada smo svi jednaki, iako su među nama doktori, sudije, farmaceuti, majstori, domaćice, penzioneri, učiteljice... Pošto smo za iftar kod nekog drugog domaćina, zajednički idemo na teravije – ističe ona.
Čitati, čitati i samo čitati
Behidži je važno da otklanja svaki vakat, da ustane na rani sabah, da svojim najbližima prenese pouke. U sveskama njenih učenika uvijek je pisalo: „Čitati, čitati i samo čitati.“ To je, ujedno, njena poruka za mlađe naraštaje, ali i za njenu unučad.
