Presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, nakon što je kažnjen doživotnom robijom, svoj će život okončati u jednom od zatvora u 14 država Evrope.

S njih toliko, naime, Tribunal u Hagu (MICT) je naslijedio potpisane ugovore o prijemu osoba koje pravomoćno osudi.

Italija je bila prva država koja je Tribunalu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) ponudila svoje zatvore za smještaj osuđenika. U njenim zatvorima je pet ratnih zločinaca.

To nije najveći broj osuđenika. U Finskoj ih je sedam, dok ih je u Norveškoj, Njemačkoj i Austriji po šest. U Španiji su smještena petorica osuđenih, a u obližnjem Portugalu samo jedna. Francuska, Holandija i Švedska u svoje su zatvore stavili po četvoricu ratnih zločinaca, dok su u Estoniji i Velikoj Britaniji po trojica. 

Dvojica presuđenih ratnih zločinaca svoje kazne služe u Poljskoj.

Najpoznatija osoba koja je izdržala kaznu zbog ratnih zločina bila je nekadašnja predsjednica entiteta Republika Srpska Biljana Plavšić.

Ona je bila u Švedskoj i stalno se žalila na uvjete pritvora. U jednom momentu alarmirala je javnost, putem advokata, tvrdnjom da joj švedski čuvari zatvora svaku noć u ćeliju puštaju otrovni plin. Nakon opsežnih provjera, pokazalo se da je sve izmislila.

Inače, jedna od temeljnih odredbi ugovora o prihvatu osuđenih ratnih zločinaca iz Tribunala u Hagu je da se moraju poštivati postulati međunarodnog prava, da Crveni križ ima pravo, bezmalo, u svakom momentu posjetiti i razgovarati s osuđenicima.