Estrada i politika na prostoru skoro svih država bivše Jugoslavije oduvijek su bile u sprezi ili vezi. I taj odnos oduvijek se mogao posmatrati s više aspekata. 

Primjerice u bivšoj Jugoslaviji i jednopartijskom sistemu muzika i muzičari bili su pod posebnom lupom i nije se baš moglo kroz pjesmu kritizirati tadašnje vladajuće strukture i ideologiju. Čak i sama naznaka da neki stih aludira na neku kritiku sistema vodila je zabranama i cenzuri. 

 Stihovi iz sedamdesetih i s početka osamdesetih „umotani u metafore“

Doduše, postoje i pjesme iz sedamdesetih i s početka osamdesetih, koje su uspjele „upasti“ u programe tadašnjih radijskih i TV stanica iako su njihovi stihovi, „umotani u metafore“, predstavljali suptilnu kritiku tadašnjeg poretka, a što odmah nisu prepoznali ni cenzori ni publika.

Jasno je da su oni čije je pjesme voljela vladajuća struktura bili u boljem položaju.   

Krvavi raspad Jugoslavije otkrio je, također, kod mnogih muzičara da ne važi ona stara „ko pjeva zlo ne misli“. Upravo zbog služenja politici mržnje u ratu su nastale mnoge pjesme koje su pozivale na ubijanje drugog i drugačijeg.  

Još su svježa sjećanja na sve one muzičare, naročito u Srbiji, koji su se stavili u službu politike ratnog zločinca Slobodana Miloševića i njegove supruge Mire Marković te njihovih sljedbenika.

Odnosima politike i estrade danas se mnogi bave kada je u pitanju angažman nekog muzičara koji će biti plaćen novcem građana. Tada se obavezno „vaga“ u zavisnosti gdje, naprimjer, nastupa neki pjevač, gdje je bio u ratu, ko stoji iza njega, je li pjevao na predizbornom skupu partije rivala vladajućoj strukturi ... 

 Svi odjednom zgranuti visinom honorara od budžetskih para

Amir Misirlić, novinar, publicista i hroničar višedecenijskih zbivanja na pop-rock sceni, kaže da je već uobičajeno da se priče o sprezi politike i estrade reaktiviraju posebno u vrijeme novogodišnjih nastupa. 

Tada, kaže on, svi odjednom bivaju zgranuti visinom honorara koji izvođači dobivaju od javnih, budžetskih para. Naročito kada su u pitanju nastupi na novogodišnjim koncertima u glavnom bh. gradu.  


 

- Samo što javnost nije baš dosljedna u tome. U posljednje tri godine, naprimjer, nastupali su Dino Merlin, Zdravko Čolić i sada Hari Mata Hari. Neuporedivo veća netrpeljivost je ispoljena prema Dini i Hariju nego prema Čoliću. A nastupali su pod uvjetima koji su „u pet deka“. Moje duboko uvjerenje je da je to zbog toga što su ljudi nekome ko im je simpatičan spremni oprostiti i neke golim okom vidljive nedostatke, a onome ko im je antipatičan ne priznaju ni očite vrijednosti. U kulturnim zemljama to se naziva dvostrukim standardima, a ako baš hoćemo da budemo precizni – licemjerstvom - kaže Misirlić.  

On smatra i da je, kada je u pitanju bliskost određenih estradnih zvijezda s političkim partijama, to puno izraženije među glumcima i novinarima nego među muzičarima.

Ipak, brojni su slučajevi, naročito u Hrvatskoj i Srbiji, da su pjevači koji su dali javnu podršku nekoj političkoj opciji ili političaru dobili i povlašteni status.

Najbolji primjer za to su hrvatski pjevač Marko Perković Thompson i srbijanska folk pjevačica Svetlana Ceca Ražnatović, udovica ubijenog zločinca Arkana.

Znamo da je upravo to dvoje pjevača zahvaljujući sprezi s vladajućim strankama u Hrvatskoj i Srbiji, on s hrvatskim HDZ-om, ona sa srbijanskim SNS-om, imali i imaju itekako povlašten status, i to ne samo u svojim zemljama nego i u dijelovima BiH gdje su politike koje oni podržavaju na vlasti.

Tako je Ceca za nastup u Banjoj Luci po želji Milorada Dodika i njegovog SNSD-a znala dobiti i po 100.000 KM, a priča se da su Thompsonovi honorari na HDZ-ovim koncertima bili i viši od ovog.

Dokaz je i sve više političara koji se laćaju mikrofona, ali i sve više muzičara koji bi u politiku. Što je u bivšoj državi, gdje se znalo „ko kosi, a ko vodu nosi“ bilo nezamislivo. Osim što angažiraju muzičare da uglavnom pjevaju na stranačkim skupovima ili na njihovim privatnim zabavama, političari često pjevačima „kradu“ posao. Tako s mikrofonom u ruci često možemo vidjeti Milorada Dodika, Vukotu Govedaricu, a rado zapjevaju i srbijanski i hrvatski političari poput Ivice Dačića, Borisa Tadića, Kolinde Grabar-Kitarović, Željka Keruma... 

S druge strane, ima i primjera da se estradni umjetnici kandidiraju na izborima, no barem u BiH do sada nisu ostvarili veću političku karijeru. Potvrda za to su, naprimjer, muzičari supružnici, bivši poslanici Lijanovićevog NSRzB-a Alma Čardžić i Damir Čardžić, te SDA-ova zastupnica, nekadašnja pjevačica Alma Bandić-Drnda.

- Od prijeratne kandidature za Predsjedništvo BiH Nazifa Gljive nisam primijetio da je neki muzičar ozbiljno ušao u politiku. Imamo sporadične primjere kao što je Hamza Ražnatović iz grupe „Machbet“, koji je bio poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo, ali da postoji ozbiljna namjera muzičara, ovdje prvenstveno govorim o pop-rok muzičarima, da se bave politikom, to nisam zapazio - kaže Misirlić.

 Koliko su Bajrami i Hari zaradili od SDA 

Ne zna se koliko su Selma Bajrami i Hari Mata Hari dobili novca za nastupe na predizbornim skupovima SDA u oktobru prošle godine, ali se priča da su i oni dobro naplatili svoje stranačke nastupe.  

Misirlić, pak, smatra da, kada muzičari nastupaju na nekom predizbornom skupu neke političke partije, to nije dokaz njihove sprege s nekom politikom.  

Jesam, doduše, zapazio da se muzičari ozbiljno spremaju za izborne cikluse. Njima to dođe nešto kao Olimpijske igre. To je prilika da se uzmu ozbiljni novci. I pri tome eventualna ideološka bliskost igra vrlo malu ulogu. Kada izvođači biraju za koga će nastupiti ili principijelno ne nastupaju ni za koga ili za onoga ko bolje plati. A iz perspektive političke partije najvažnije je koliko je neko popularan i koliko publike, odnosno potencijalnih glasača, može privući - smatra on.