Koračajući historijskim hodnicima neke stare države naših naroda i narodnosti, ne možemo da se ne zapitamo kako se počeo slaviti Dan rudara u Bosni i Hercegovini.

Neposredno po završetku Prvog svjetskog rata, rudnici uglja postaju mjesto profiterstva za vladajuće slojeve društva, a rudari predmet bezobzirne eksploatacije u narednih nekoliko godina.

Pošteni i časni radnici

Od 1918. do 1920. godine komorati u svim dijelovima naše države su bili izloženi nemilosrdnim ugnjetavanjima bez uživanja bilo kakvih prava. Pošteni i časni radnici su izašli s osnovnim zahtjevima pred Zemaljsku vladu BiH koji su se ogledali u povećanju plaće i boljim uvjetima rada. Vlada je odbila zahtjeve rudara. To je bio razlog da se 21. decembra 1920. godine krene u generalni štrajk rudara Kreke, Zenice, Kaknja, Ljubije, Mostara i Breze.

Vlada je postavila ultimatum rudarima da, ako se u roku od tri dana ne vrate na posao, gube poslove te stambena prava nad državnim stanovima. Jedna od represivnih mjera vlasti u cilju stavljanja štrajka pod kontrolu je bila i naredba o iseljavanju rudara Slovenaca iz njihove kolonije u tuzlanskom naselju Kreka. Sve to će dovesti do svjetski poznate Husinske bune, tj. oružanog otpora rudara lošoj vlasti.

Prema historijskim podacima, obustava rada je bila potpuna u ovim rudnicima, a od ukupno 5.100 rudara štrajk je podržalo njih 4.800. Neki drugi historičari navode i da je u štrajku učestvovalo ukupno 7.000 rudara. Štrajk je imao i političke konotacije koje su, između ostalog, rezultirale donošenjem "Obznane", kojom je zabranjeno djelovanje Komunističke partije.

Štrajku se pridružuju i metalci, a na radnim mjestima, u skladu s važećim odredbama, bile su samo neophodne osobe radi zaštite rudnika od požara i poplava.

Prve žrtve štrajka su pale u Tuzli 27. decembra, u sukobu rudara Kreke i žandara. Sedmorica rudara su poginula, više desetina ranjeno, a oko 400 njih je uhapšeno.

Takav odnos vladajućih struktura je izazvao revolt u cijeloj zemlji, tako da štrajk izlazi van granica Bosne i Hercegovine.

Tokom januara i februara 1922. održano je i suđenje, na kojem je više 350 rudara optuženo, dok je suđeno samo njih 20-tak.

Jure Kerošević, rudar porijeklom s Husina, osuđen je na smrt vješanjem zbog ubistva žandara, a ostatak optuženih je dobio kazne od kojih je najviša bila 15 mjeseci.

Velika prekretnica

Nakon sudske odluke izbijaju neredi, kako u BiH tako i u cijeloj Kraljevini SHS, a posredstvom Komunističke partije slučaj ''Kerošević'' se problematizirao na međunarodnom nivou. Tako je Četvrti kongres Komunističke internacionale u Moskvi 30. novembra 1922. pozvao proletere svih zemalja da pruže podršku pomilovanju Keroševića.

Kralj Aleksandar Karađorđević 4. decembra 1922. donosi ukaz o pomilovanju Jure Keroševića, kojim mu je smrtna kazna zamijenjena dvadesetogodišnjom zatvorskom.

Tako je Tuzla, kao kolijevka bh. suživota i borbe za radnička prava, postala mjesto okršaja bešćutne vlast i vrijednih rudara.

Naposljetku, to je doprinijelo većoj brizi o rudarima i njihovim uvjetima rada te povećanju obima radničkih prava. Kerošević je 1937., nakon 17 godina robije, pušten na slobodu.

Ova velika prekretnica za rudare i sve radnike tadašnje Kraljevine SHS kasnije se počela slaviti kao Dan rudara u Bosni Hercegovini 21. decembra. 

U Tuzli i ostalim rudarskim krajevima Dan rudara se slavio sa većim žarom od Nove godine.

Kako rudari danas zarađuju svoj hljeb sa sedam kora, oni to najbolje znaju.