"Muslimani, pravo. Ostali - desno", natpis je koji vas putem od Džede prema Meki opominje i podsjeća.
Zaputio sam se u Meku, po drugi put.
Prvi put sam bio prije nekih 15 godina. Onako, usput. Pratio sam službenu posjetu u okviru koje je bila planirana i umra. U gluho doba noći devezeni smo u Meku, obavili umru i - nazad.
Osjećaj skrušenosti i zajedništva
Sjećanja su ipak ostala vrlo živa. Iznad svega, tokom boravka u Kabi nemoguće se oteti osjećaju skrušenosti i zajedništva. Čak i tada, u to gluho doba noći, hiljade muslimana iz svih dijelova svijeta obilazile su svoje najveće svetilište, tiho, ponizno i prepuno vjere u Stvoritelja.
Tako je i danas.
Impozantnost Kabe proporcionalna je skrušenosti i toplini ljudi. Hiljade njih neprestano izviru iz svih dijelova ovog dvomilionskog grada i slijevaju se u Harem, pa se opet odlijevaju prepuni osjećanja i topline u duši nazad, negdje u svoj dio svijeta, ohrabreni, ojačani, ponosni...
Kaba stoji kao i stoljećima unazad, dočekuje i ispraća, nadahnjuje i jača.
Godišnje, kažu službene brojke, najmanje 15 miliona ljudi posjeti Meku.
Kad sam bio jučer u njoj, kao da je milion ljudi bilo tu zajedno sa mnom. I nisam mogao ostati ravnodušan na brojna osjećanja koja su navirala, od ushićenja do duboke skrušenosti.
I nemoguće se oteti takvim dojmovima dok gledate muslimane svih boja kože, mesheba i doktrina kako jedni pored drugih stoje, svi skrušeni, mole se jednom Bogu i traže nešto - oprost grijeha, zdravlje, napredak, blagostanje svojoj djeci i sreću...
Stotine čistača neprestano u pokretu
Sve je nevjerovatno čisto i savršeno, a opet neprimjetno, organizirano. Stotine čistača su neprestano u pokretu, nasmijani i vrijedni, ne remeteći aktivnosti hadžija i hodočasnika, oni obavljaju svoj posao.
Redari su isti. Uvode i izvode ljude, pomažu, usmjeravaju ih i olakšavaju. Nestvarna mi je i ta njihova strpljivost.
Svjedočio sam tokom tavafa kako neki momak, ne vjerujem da je stariji od 20, 25 godina, prestravljeno doziva na sav glas "baba", "baba". Neprimjetno su mu prišli, nešto pokušavali pričati s njim, te ga polako poveli. Prepustio im se u ruke bez straha i nervoze, vjerujući im da ga vode nasigurno.
Proveli su ga kroz masu nas te odveli negdje. Kasnije ću vidjeti da uz sami Harem postoji i Centar za brigu o izgubljenima. Vjerujem da je momak odveden baš tu i da mu je ukazana potrebna pomoć.
Reći će mi prijatelji da bude situacija da ljudi, u poplavi osjećanja, dožive svojevrsni psihološki šok. Mislim da je tako bilo i s ovim momkom.
Ovdje nije jeftino, štaviše
Ni prvi, ni posljednji.
Kaba je savršeno organizirana. Pravila ustanovljena stoljećima unazad poštuju se i sada, prešutno, bez nametanja.
Naprimjer, unutar Harema vidio sam desetine polica s Kur'anima. Non-stop su im ljudi prilazili, uzimali Knjigu i učili, te vraćali. Nezamislivo je da neko uzme namjerno Knjigu i ponese je, bez obzira što odmah uz Harem prodavači Knjige naplaćuju i po 50 KM za jedan njen primjerak.
A u Meki nije jeftino. Štaviše!
No, jedna je Meka.
I neponovljiva.
Impozantan skup Lige muslimanskog svijeta
Liga muslimanskog svijeta (MWL) ponudila mi je da pratim veliki skup posvećen islamskom jedinstvu. Zajedno s još troje kolega, otputovao sam u Meku i izvještavao s tog događaja.
Liga je uspjela okupiti više od 1.200 ljudi, viđenih islamskih mislilaca i vjerskih poglavara muslimanskih zajednica širom svijeta, kako bi debatirali o izazovima današnjice.
I moglo se od govornika čuti puno toga. Ipak, malo novog. A i problemi su stari - podijeljenost i u nekim dijelovima svijeta do krvi zavađenost među muslimanima, prijekost i zatvorenost, dogmatizam...
Bilo je, za moj ukus, malo previše pohvala na račun kralja Saudijske Arabije, te njegovog vjerovatnog nasljednika - krunskog princa.
Ipak, MWL je uspio demonstrirati snagu, organizirati jedan od najvećih islamskih skupova u posljednje vrijeme, te načeti probleme unutarmuslimanskog svijeta.
Za rješenja, a posebno njihovu primjenu, još je rano. Valjda i islam mora proći neke svoje faze dok se ne očeliči...
Jesu li neboderi jedna od naznaka Sudnjeg dana
Kada sam prvi put bio u Saudijskoj Arabiji, upalo mi je u oči i to da Rijad, glavni grad ove države, ima samo jedan neboder. Radi se o hotelu u američkom vlasništvu, napravljenom, naravno, u samom centru grada.
Kada sam pitao jednog od domaćina zašto je to tako, rečeno mi je da su neboderi jedan od naznaka Sudnjeg dana i da ih zato nema.
Jučer u Meki potpuno suprotna slika.
Tu je i Sahat-kula, visoka 601 metar i jedna od najviših građevina na svijetu. A oko nje su načičkane građevine, završene ili tek u izgradnji.
Glavninu, ako ne i sve, finansiraju zapadne države.
Pa i tu Sahat-kulu, koja je i hotel i kompleks vila i šoping centar, napravili su zapadnjaci.
Ne primijetih neki arapski ili barem muslimanski brend...
Mercedes vlastima, Toyote puku
Nema po ulicama Meke nekog "bjesnila" od automobila. Naravno, vozila su nova, kvalitetna, ali ne i "napucana". Vlasti se drže Mercedesa. Što viši funkcioner, to je limuzina luksuznija.
Puk je najodaniji Toyoti. Nešto kao kod nas Volkswagen. Ima i Korejaca sve više - Kia i Hyundai. Ipak, japanski proizvođač dominira ulicama.
Vozi se strpljivo, polako, mada ne baš pažljivo. Puno je ogrebanih i udarenih automobila na cestama. Dešava se...
Bosanska zajednica u Meki
Moj je dojam da u Saudijskoj Arabiji vlada svojevrsni kastinski sistem.
Saudijci neće bilo kakav posao i smatraju se privilegiranima, iznad ostalih. Oni moraju biti na visokim pozicijama u firmama, organizacijama, institucijama. Državna služba je prepuna Saudijaca, dok privatni sektor naprosto ovisi o strancima.
Bangladeš, Filipini, Šri Lanka, Pakistan... izvor su jeftine radne snage.
Nije baš ni rijetkost da oni budu i žrtve iživljavanja svojih gazda. U svakom smislu te riječi.
Stranci bijele boje kože, međutim, smatraju se ipak vrednijima. Ako ništa, vjeruje se da su njihovo znanje i profesionalnost neupitni.
Pa tako u Meki živi i mala bosanska zajednica...
Ko se ne cjenka, taj ni ne vrijedi
Cjenkanje je sastavni dio trgovine. Od Turske do Kine ko se ne cjenka, taj ni ne vrijedi, uvriježeno je mišljenje lokalnih trgovaca. Nešto nije uredu s osobom koja se ne nateže, galami, raspravlja, tersa i bori se da postigne što nižu cijenu, ma koliko vam ona što je ponuđena na početku pregovaranja izgledala mala.
Vrijeme na Istoku ne znači ništa.
Posebno trgovcima.
Zarada jeste bitna, ali je bitnije kvalitetno utrošeno vrijeme.
Strpljivi, a tvrdi, oni brane svoju cifru, blago je spuštajući, dok vas kao vispreni psihoanalitičari procjenjuju i vrebaju moment vaše slabosti da daju ponudu koju nećete odbiti.
A to što su cijene u Meki visoke je i zato što je to, ipak, Meka.
