Općina Srebrenica je nakon Drugog svjetskog rata dosta ulagala u razvoj školstva. Za škole su se kupovali šporeti, kreveti, petrolejke, suđe, odjeća i obuća, sve što su uče zahtijevale. I pored toga, učitelji su samo defilirali kroz škole, što se odražavalo na nastavu.

Stipendije i privilegije

Bilo je slučajeva kad učitelj dođe, primi školu i stan, pozovu se roditelji i učenici da sutra dođu u školu, a poslužitelj saopći: “Učo je otišao i više se neće vratiti.”

Zbog nedostatka nastavnog kadra, bio je sve veći pritisak roditelja na Općinu da se nastavni kadar osigura na vrijeme. Traženi su svršeni učenici osmogodišnjih škola da idu u učiteljsku školu, nuđene su im stipendije, a ugovorom su obavezivani da će po završetku školovanja raditi na području srebreničke općine.

Ismet Smajlović, prvi učitelj srebreničke općine, koji je učiteljovao s Dervišem Sušićem i čovjek koji je cijeli radni vijek proveo u prosvjeti, napisao je u svojim memoarima da je svake godine u maju išao u učiteljske škole u BiH i Srbiji i tražio učenike završnog razreda.

- S učiteljima koji su došli u Srebrenicu, potpisivani su ugovori, isplaćivana im je plaća i seoski dodatak unaprijed. Bilo je uča koji su primili stipendije od drugih općina pa su se bojali da im ta općina neće tražiti da vrate primljeni iznos. Takvima je srebrenička Općina vraćala stipendije. Na ovakav način je u Srebrenici stvaran kadar za nekoliko godina – navodi se u Smajlovićevim memoarima.

Početkom šezdesetih godina, u Srebrenici se otvorila Gimnazija. Javio se problem profesorskog kadra. Zaduženi za obrazovanje odlazili su na sarajevske i beogradske fakultete da nađu profesore.

- Na fakultetu u Sarajevu dogovorio sam se sa jednim studentom koji je obećao da će doći u Srebrenicu kad položi diplomski ispit. Diplomski je položio i s referentom iz Općine Livno otišao na rad u tamošnju Gimnaziju. Otišao sam u Livno, ali je bilo uzalud, jer su mu oni više ponudili – navodi se u knjizi Ismeta Smajlovića.

Na istom fakultetu osigurana su dva apsolventa i jedan profesor koji su došli u Srebrenicu. Smješteni su u lijepo uređenu samačku zgradu, a apsolvent je tražio da mu Općina kupi kaput i džemper. Stalno je nešto izmišljao da mu nedostaje i prijetio da će otići. Apsolvent je jednog dana pozvao općinskog referenta u stan i naredio mu da mu kupi zidno ogledalo. Istog dana je u stanu imao ogledalo, ali je za tri dana napustio Srebrenicu.

S beogradskog fakulteta u Srebrenicu je 1961. godine dovedeno deset studenata s kojima je Općina sklopila ugovor na jednu školsku godinu. Građani su ih lijepo prihvatili, a Općina im je osigurala sve uvjete. Ubrzo su se obrukali svojim neradom i ispadima. Na sve su ličili samo ne na prosvjetnog radnika. Općinari, roditelji i učenici jedva su čekali da odu. Niko od njih nije dočekao kraj školske godine.

Vlastiti stručnjaci

Već 1964. godine počeli su pristizati kadrovi koje je Općina uputila na studij snoseći troškove kompletnog školovanja. Na taj način su u Srebrenici osiguravani vlastiti stručnjaci, ne samo u prosvjeti nego i u industriji, rudarstvu, turizmu, zdravstvu, šumarstvu i drugim granama.

Srebreničanin Miloš Nikolić (68) kaže da je po završetku Učiteljske škole u Tuzli 1968. godine počeo raditi u četverorazrednoj školi u Milačevićima, gdje je vodio jedno odjeljenje od 42 učenika. Tokom školovanja, imao je općinsku stipendiju, kojom je mogao plaćati smještaj u domu i ostale školske obaveze. Danas je, nažalost, kaže, škola u Milačevićima porušena i nema đaka.

Mehmedalija Šipovac (72) učiteljevati je počeo 1974. godine u Potočarima, gdje su od prvog do četvrtog razreda bila po dva odjeljenja, a u petom jedno. Tokom školovanja, kaže da je imao solidnu stipendiju, a kad je počeo raditi, učitelji su, pored plaće, imali i dodatak za rad na selu, besplatan stan i ogrjev za zimu.