Čuo sam se sa svastikom. U Brčkom je, ali, kaže, kad sluša Dodika, dođe joj da ponovo razguli kud bilo u svijet. Kao i aprila 1992. kada je, uz naš skriveni podsmijeh, zapucala u Zagreb, ni sa čim i ni kod koga. Stvari su postale ozbiljnije kada je to učinio i moj otac („Ja ih živ neću dočekati!“), ali on se skrasio tek u obližnjoj Gunji, odmah uz drugu, hrvatsku obalu Save.  

Njemu, sedamdesetogodišnjaku s infarktom, i to je bilo previše, no, iskustvo iz 1942. godine u čajničkom kraju, kada su mu ubijena dva brata, a majka na njegove oči natjerana da hoda po žaru ognjišta, nije mu dalo mira. Tjeralo ga iz porodičnog rahatluka u novi muhadžirluk.

Bio sam naivni slikar, kao i većina Brčaka, vjerujući da rata neće biti. Ako krene jedan narod, imat će druga dva protiv sebe, Bosna je kao voda, ako neko pokuša da je komada, ona će se ponovo sastaviti, narodi su toliko bliski da nema prostora okrenuti pušku prema drugom, a ako rat ponovo krene, vodit će se hladnim oružjem kao i ranije, mudrovao sam u „Brčanskim novinama“.

Pogan narod

A lijepo mi je samo pola godine ranije, u intervjuu od 4. decembra 1991. naslovljenim „Mi smo pogan narod“, Zlatko Lagumdžija, potpredsjednik SDP-a BiH, govorio da je rat izvjestan, jer vlast nacionalnih stranaka je „mašina koja ima konstrukcionu grešku“ i kao takva se više ne vrijedi popravljati.

Nije tačnije prorekao ni Nostradamus, iz čije sam upravo kupljene knjige prijateljima čitao katrene koje proriču rat („nikad se nije ginulo ovako“) na našim prostorima, sa srušenim mostom u sunčanom gradu kome će „Jadran vidati rane“, jamačno Mostaru. Zalud slijepcu očigledni znakovi.

A onda su ujutro 30. aprila pukli mostovi... Komadi ljudskih tijela letjeli su svuda oko zgrade Općine. Haos, gotovo je. Stiže mi telefonski poziv prijatelja i poruka: „Kupi djecu i pravac „zelena transverzala“! Načas sam se zamislio, a onda zaključio: valjda je to prema muslimanskim selima.

Brzo sam pokupio nešto dječije odjeće, papagaja namirio hranom i vodom i uvjeren da izbivanje iz stana neće biti kratko, bacio pogled na knjige u policama. Šta ponijeti? Kur'an, ubit će me, ako me uhvate „njihovi“, Bibliju - ubit će me „naši“, ponesem li Selimovića, ostade Andrić; Tolstoja, šta ću bez Dostojevskog... Bacim pogled na nedočitanog Nostradamusa i brzo odustajem: Ako sam na njega spao, neću ni to.

Šutke sam napustio stan, govoreći u sebi: što si do sada imao od sada više nemaš i pravac Gornji Rahić. Stoga sam bio rahat tokom cijelog rata, ali nije da nisam u početku, dok su još telefonske veze radile, nekoliko puta posezao za slušalicom da provjerim ima li mi ko u stanu i da mu ja kažem... I uvijek me nešto zaustavljalo, a šta ako je čovjek u moj stan uselio iz nevolje?

Kakav ispraćaj 

Neopisive su godine moje potrebe (ne čežnje, bolje reći bolovanja) za gradom, u koji sam tek ulazio u snu, a svaka „posjeta“ okončavala se opkoljavanjem i paničnim buđenjem. I tako pet punih godina. A onda se prilika neočekivano ukazala. Prvog maja 1997. godine SDP, sa Zlatkom Lagumdžijom i Mirsadom Đapom, u Gornjem Rahiću je priredio „Prvomajski uranak“ te najavio da će u dva autobusa uvesti Brčake u grad. Nisam namjeravao ići, ali kad mi je kolega Admir Kadrić rekao „bojiš se?“, obrecnuo sam se „ko se boji?!“ i sjeo u autobus.  

Jedan kamen „dobrodošlice“ upravo je Kadrića pogodio u oko, a nakon posjete zgradi „Merkura“, u kojoj je bio smješten ured supervizora Roberta Faranda, krenuli smo nazad. „Brčaci“ iz Jajca, Ilijaša, Vogošće... ubacili ispred nas kamion da nas štopa, a onda po autobusima meračili kamenjem i ciglama. Svi prozori su polupani. Kakav ispraćaj! „Zlatnim ljiljanima“, kojih je bilo s nama, udarilo na sujetu pa viču na vozača zaustavi da ih podavimo!

Od kamenja smo se branili navlačenjem jakni na glavu, a od straha dosjetkama.

- Profesore, jeste li udareni? - pita neko Lagumdžiju.

- Nisam udaren, nego pogođen – odgovara.

Kakav ulazak u grad i kakav ispraćaj!

Lagumdžijina prvomajska misija u Brčkom je doživjela krah. „Mašinu s konstrukcionom greškom“ uzaludno je nastojao popraviti ulaskom SDP-a 2010. godine u vlast s nacionalnim strankama. Zna se kako je to završilo.

Život za infarkt  

Moj otac je s majkom završio u izbjegličkom centru u Škofjoj Loki u Sloveniji. Preživio je još jedan infarkt zahvaljujući tome što je liječen na klinici u Golniku, gdje je liječen i Tito. Dobili su iseljeničku vizu za Australiju da se pridruže trima kćerkama i sinu. Avionske karte su već bile spremne. Dva dana pred let dobio je predinfarkt. Srce nije moglo ili nije željelo. Vratio se 1997. u zetovu kuću nadomak Brčkog, u Brku, gdje je 1942. godine bio s porodicom u muhadžirluku. Godinu kasnije je umro i ukopan na mezarju gdje mu se u ono vrijeme smirila majka. 

Svastika Mina Livadić je iz Zagreba prešla u Trpanj, gdje je tokom rata njegovala brčanske ranjenike. Po povratku u Brčko, godinama će tražiti kome će predati dokumentaciju o liječenju ranjenika. I čudom se čudila kako se ta dokumentacija „nikoga ne smatra“. Brige je oslobađa velika poplava u kojoj je izgubila sve, pa i dokumentaciju. Obnovila je kuću i taman mislila da se urahatila, kad ono Dodik. Sad uz naš podsmijeh hoće da ponovo razguli u svijet. A šta ako joj je, ne daj Bože, instinkt opet ispravan?

Moj pravi povratak u Brčko dogodio se tek 2002. godine, kada mi je Simo Simić, samoinicijativno, bez rješenja, vratio stan i sve u stanu. Kaže, moja je sudbina da mi izgori kuća na ratištu Dizdaruše, a tvoja da ti sačuvam stan.  

- Kada sam, noseći u naramku dijete, ušao u stan i vidio dječiji krevetac, rekao sam: „Ovaj čovjek nije bez razloga otišao“. Dosta sam u ratu pročitao knjiga iz tvoje biblioteke, a u jednoj i izreku „Tvoje je samo ono što pokloniš“, povjerio mi se Simić. 

Nakon godina potucanja po svijetu, s porodicom sam se stanio u Sarajevu. Sjećanje pišem (radni vijek završavam) u Tešanjskoj, u „Avaz Twist Toweru“. Samo dvadesetak metara od podruma zgrade gdje sam 1969. godine na studije došao u Sarajevo zajedno s cimerom koji mi je kasnije bio i vjenčani kum. I koji me je istjerao iz Brčkog.