Više od 26 godina Goraždanka Ines Ribić traga za istinom o sudbini oca Ibrahima, kojeg su srpski vojnici 12. juna 1992. godine odveli ispred kuće u tadašnjoj ulici Ilije Droce u Goraždu. Ines je imala 17 godina i sjeća se da je sedam dana nakon što joj je ubijen otac snajper pogodio njenu majku. Izdahnula je nakon desetak minuta. I to su momenti koji su trajno obilježili život Ines i njenih sestara. O tome je davala izjave, govorila gdje je trebalo, ali ni do danas nema informacije da je nešto poduzeto.
Kućni pritvor
Porodica Ribić živjela je u naselju u blizini preduzeća „Pobjeda“, koje je početkom rata ostalo pod kontrolom srpskih snaga. Na dan početka napada na Goražde, 4. maja 1992. godine, Ribići su izbjegli u naselje Mahala, ali su se, na insistiranje dede Ilije, koji je ostao među srpskim vojnicima, nakon desetak dana vratili kući. Tada je počela njihova golgota. Ibrahimu, poznatom goraždanskom taksisti, odmah su oduzeli automobil, a porodica je stavljena u kućni pritvor. Na njihovo kretanje pazili su stražari s obje strane kuće. Zatim su Ibrahima odveli „na ispitivanje“, ali nikad se nije vratio.
- Kad su ga odvodili, tata nije imao snage ni da se okrene. Plakao je. Mislim da je znao da nas neće više vidjeti – sjeća se Ines.
Uvjerena je da je majka Slavica ubijena samo zato što je bila udata za Ibrahima. - Gledala sam kad su je pogodili. Onda je ubica došao u dvorište da provjeri je li je ubio. Htjeli su da je ukopaju u neko srpsko groblje, oko Jabuke, ali Srbi nisu dali, pa su je vratili i ukopali ispred kuće. Kasnije je prebačena u Kolijevke – dodaje Ines.
Ona i sestre su prebačene kod djedovog brata na Površnicu. U avgustu su uspjeli izaći sa srpskog teritorija, ali su prethodno morali ispuniti uvjete za dobivanje propusnice.
- Promijenili smo imena i rekli da smo prihvatili srpsku vjeru. Kao srpsku djecu pustili su nas da izađemo, u njihovom konvoju, prema Užicu. Ja sam ostala Ines, Anesa je bila Ana, a Emina je bila Mira. To su nam bila imena nekih dvadesetak dana – kaže Ines.
Dedu Iliju nije željela više da vidi. Njega krivi zbog povratka kući nakon izbjeglištva i smrti njenih roditelja.
Suze na grobu
- Deda je umro u Novom Sadu i govorila sam da mu ni na grob neću otići. Ali, ipak sam otišla. Nakon svih godina istraživanja i čekanja, otišla sam da vidim kakve će mi misli proći kroz glavu tada, hoće li mi ga možda biti žao. Bilo mi je žao samo što je umro prirodnom smrću i što nije proživio ono što je proživio moj otac, jer on ga je predao. Predao je tatu da bi pustili nas, nas je htio, a njega ne. Kada mu je i mama okrenula leđa, onda više nije htio ni nju, bez obzira što mu je bila jedino dijete - priča nam Ines.
Ines danas živi u SAD, ali prilikom svake posjete Goraždu obiđe grob svoje majke na groblju Kolijevke u Goraždu.
- Voljela bih da mogu otići i na tatin grob, ali ne znam gdje je. Nikada ga nismo pronašli - kroz suze nam govori.
Poznata imena
Imena onih koji su njenog oca odveli od kuće pa na Sokolac, zlikovaca koji su pucali u njenu majku, kao i gospodara života koji su djeci Ribića izdali propusnice za izlazak iz Goražda, poznata su istražiteljima.
Neki od njih i danas rade u policijskim agencijama.
- Borba za istinu traje dugo. Sve je negdje zabačeno, kao da ti ljudi nikad nisu postojali i kao da više nikoga nije briga za njih. Ne samo za mog oca već sav taj narod koji se još traži - kaže Ines.
Posljednja poruka
Nakon odvođenja od kuće Ibrahim Ribić je zatočen u školu u Podhranjenu, gdje je isprebijan, a onda zavezan za karoseriju kamiona transportiran prema Sokocu i tamo ubijen.
Preživjeli svjedoci, također zarobljeni Bošnjaci, posljednji put su ga vidjeli svezanog za Tamić.
Ines i danas čuva njegovu posljednju poruku, pisanu u logoru, u kojoj ih tješi da je dobro i moli da za njega učine nešto, te da mu pošalju cigara i svoje fotografije.
