Doktor Mirsad Kacila, kardiohirug, odlučio je višedecenijsko znanje iz kardiohirurgije, iskustvo stjecano u BiH i Evropi, pokloniti svojoj zemlji baš na Dan nezavisnosti.
Ovih je dana, kako i sam priznaje, napravio još jedan veliki korak u životu. Na listi Saveza za bolju budućnost kandidat je za Parlament FBiH. Tako se, kaže, ostvaruje njegov životni san.
Dvije bebe od šest i sedam mjeseci bile su prvi pacijenti u martu ove godine otvorenog Centra za srce u Sarajevu.
U Centru za srce, smještenom na desetom spratu Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, operirano je već 400 pacijenata. Radi u najsavremenijim uvjetima, sa sjajnim timom, najnovijom opremom, gdje je pacijent na prvom mjestu.
Ostvaren je jedan životni san, pravim novi korak
Operacije su besplatne, osim manjeg broja neinvazivnih procedura, pregleda, koje ne pokrivaju zdravstvena osiguranja ili Centar još nema ugovore.
- Mi trenutno imamo ugovor s Federalnim zavodom zdravstvenog osiguranja. Tu saradnju mogu okarakterisati kao relativno zadovoljavajuću, ponajprije i zato što smo ušli u budžet. Međutim, svakako ćemo insistirati na nekoj ravnopravnosti kada se govori o privatnim i javnim centrima u Sarajevu, Tuzli, Mostaru. S obzirom na veliki broj pacijenata koje imamo, tražit ćemo da budžet i sve što možemo dati građanima bude veći.
Možemo li reći da je Centar za srce ostvarenje Vašeg životnog sna?
- Iskren da budem, ovo je možda dio mog sna. Drugi dio mog sna trebao bi biti ovo što tek slijedi, zbog čega sam napravio korak zbog kojeg se mnogi pitaju zbog čega politika. Znam da ćemo pričati o tome, ali, evo, na početku, želim doprinijeti, koliko je god moguće, uređenju zdravstvenog sistema u FBiH. To je, također, san.
Između mogućnosti da karijeru nastavite na Zapadu i toga da se vratite ovdje i krenete, slobodno bih rekla, od početka, logično je pitati zašto ste se odlučili vratiti. Nije to lako...
- Vjerujte da nije. Tu je bilo toliko administrativne borbe, borbe s različitim interesima, borbe sa stvarima koje nisam znao ni prevesti, nisam im znao ime. Da priznam, često nisam ni htio znati o čemu se radi. Zašto sam se odlučio vratiti? Dugo sam proveo u zapadnoj Evropi, radio u dva vrlo poznata svjetska centra, kada je riječ o tretiranju bolesti srca. Nakon toga sam se, po dogovoru s kolegama iz Njemačke, vratio u Sarajevo da pomognem kolegama u razvoju kardiohirurgije u KCUS... Ovaj centar je slijed u životu čovjeka koji je želio ispuniti svoje snove, da pokušam provesti ovdje nešto što nije moglo nigdje drugo. Jedan od prioriteta u Centru je otvaranje vrata mladim ljudima. Odlučio sam se za Sarajevo, jer mi je tu cijela familija, jar sam rođen ovdje. Ja, jednostavno, neke stvari, koje nisu vezane samo uz zdravstvo i medicinu, teško podnosim. Živim, radim i starim u gradu u kojem nismo u mogućnosti da kupimo jedan novi autobus, napravimo finu fontanu, imamo uređen park. To su stvari koje me bole. Možda mogu dati svoj doprinos i pokazati da se ipak može.
Kada ste već to spomenuli, postoje li dani kada sebi kažete da ste trebali ostati tamo gdje je komotnije, bolje, sređenije, bolje obrazovanje za djecu, sigurnost, sistem...
- Iskreno, postoje. Ta dilema uvijek je prisutna kod ljudi koji imaju mogućnosti biti i tamo i ovdje. No, kad govorimo o djeci, o obrazovanju, moram spomenuti da smo supruga i ja pokušali napraviti ovdje jedan mikro svijet, koji će omogućiti ne samo našoj djeci, ali i drugima da polako rastu s nama. Moja supruga i ja imamo stotinjak uposlenih. Ona je osnovala prvu njemačku internacionalnu osnovnu školu, koja je pod direktnim nadzorom njemačkog ministarstva kulture i obrazovanja, ima dobre veze s Njemačkom, ima puno djece koja pohađaju tu školu. I moja djeca su tu. Na neki način smo pokušali da ovdje napravimo i pravit ćemo i dalje taj dašak nečega što mislimo da je dobro, da može biti od koristi ne samo meni, mojoj porodici, nego i drugima.
Zašto to radite?
- To sam ja, to je taj neobjašnjivi entuzijazam, kada govorimo o Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Ja sam cijeli rat proveo u Sarajevu, dobitnik sam više od sedam odlikovanja tokom rata, radio sam kao mladi ljekar, specijalizant hirurgije, obišao sve ratne bolnice. Danas to ne spominjem, ne volim puno pričati o tome, jer mislim da je to, nažalost, izgubilo neki smisao.
Ne volite govoriti o tome zato što je riječ o prošlosti?
- Pa tako! Mislim da se treba okrenuti budućnosti. Svi imamo našu prošlost, ona je naša, to je moje, naše bogatstvo, to nam niko ne može oduzeti. To što sam prošao u ratu je moje! Nakon rata skoro deceniju sam radio vani, vratio se i mislim da treba gledati samo u budućnost. Ovo što se danas dešava nije dobro!
Kakvo je zdravstveno stanje nacije? Jesmo li zdravi ili, što bi jedan Vaš kolega rekao, nema zdravih samo nepregledanih?
- Ako se povuče neka linija, naročito kada govorimo o patologiji kojom se ja bavim, nažalost, moram reći da stanje nije baš najbolje. Imamo najviši procent populacije koja umire od kardiovaskularnih oboljenja. Ona je prešla već 50 posto. To znači da polovina onih kojih umiru, umiru od bolesti koje su vezane uz kardiovaskularna oboljenja. To je veoma mnogo, u poređenju sa svim ostalim evropskim zemljama.
Ovdje nova rješenja teško prolaze
Zašto je tako?
- Očigledno, higijensko-dijetetski režim, enormno visok stres. Svi su u stresu, grču, pod nekom političkom presijom, šta će biti ako bude...
Hoćete reći da ne umiremo od srca nego od politike?
- Ne, mi umiremo od problema sa srcem, ali sigurno je i stres, koji je preuzeo sve, postao jedan od vodećih faktora rizika, bitan i nezaobilazan.
To je sociološki, psihološki, medicinski fenomen da 50 posto nacije pati od kardioloških problema, a nemamo ozbiljne studije kako to rješavati, šta je uzrok, šta posljedica...
- Sve se može riješiti. To zahtijeva sistemski i dugotrajan i ozbiljan pristup. Nije tu riječ samo o kardiovaskularnoj hirurgiji. Svi se često pozivamo kako je to u Njemačkoj ili bilo kojoj drugoj zemlji. Onda i mi donesemo rješenja, uvjereni da se to može i kod nas, onda imamo problem.
Ko pravi problem?
- Kada je riječ o zdravstvu, problemi se uglavnom dešavaju, ne želim reći da se prve namjerno, ali se dešavaju van onoga o čemu se priča, van struke. U nekim institucijama, među administracijom, među birokratima, u kantonima, federalnim institucijama, osiguranjima.
Je li moguće pojednostaviti taj naš sistem?
- Apsolutno! Serioznim radom grupe ljudi koji znaju posao. Imamo ljude koji to znaju, mogu i hoće. Nažalost, njih uglavnom niko ne pita. To je ono o čemu ćemo sigurno pričati. Eto odgovora zašto politika. U politiku da bismo izbacili politiku. Čim mi nešto gledamo iz ugla koji je vezan uz neku političku stranu, nećemo to riješiti. Nema teorije!
Kako biste ocijenili naš zdravstveni, trenutni sistem?
- Kao loš!
Šta su Vaše zamjerke, koji su propusti o kojima treba odmah govoriti?
- Svi koji pokušavaju govoriti o reformi zdravstva, u većini slučajeva polaze od pogrešne tačke. Oni pokušavaju s nekim reorganizacijama unutar velikih zdravstvenih javnih institucija, manjih privatnih. Sve to ima neki efekt, ali u konačnici ne znači mnogo. To su apsolutno kratkoročna rješenja. Da bi se bilo šta u zdravstvu riješilo, prvo se mora riješiti sistem osiguranja, ono što svaki građanin plaća za svoje osiguranje. Taj sistem mora biti takav da taj novac koji se odvaja za osiguranje mora biti usmjeren tačno na mjesto na koje budući pacijent mora znati gdje, šta može s njim i na koji način. Mi danas imamo sistem u kojem osiguranja u paušalnim iznosima, bez planova, sagledavanja, plaćaju puno velikim zdravstvenim institucijama plaćaju i u malim iznosima privatnim.
No, svjesni smo da to nisu odluke osiguranja, već "naredbe s vrha".
- To je nekim zdravstvenim institucijama mjesečno zagarantirano. To, također, znači da onda ne igra veliku ulogu hoćete li raditi ili ne. Ionako ćete novac dobiti! Siguran sam da postoji niz zdravstvenih kuća koje su zainteresirane da, u skladu s otvaranjem tržišta, privlače klijente, koji bi možda davali mnogo manje novca za možda i bolju uslugu, i to na mjestima gdje pacijent želi.
Prošle je godine u Federaciji izdvojeno oko 2,5 milijardi KM za zdravstvo. To je mnogo novca. Dobivamo li pravu uslugu za ovoliko novaca?
- Vrhunska medicina vrloje skupa i to je tačno. Ali, smatram da se za novac koji se izdvaja, može uraditi mnogo više. To je mnogo novca.
Šta mi ne dobivamo?
- Teško je govoriti bez analiza, analitike. Ali, hajdemo krenuti od ovoga da omogućimo
pacijentu da on izabere, od osiguranja do toga gdje će se liječiti, ko će ga liječiti, gdje će dobiti svoja prava. Čim imate zdravu konkurenciju, bolje su cijene, veći je kvalitet usluge, svi će se truditi da više rade. Kada ste sami, ništa vas ne interesuje. Kada date pacijentu slobodu da odlučuje, lakše ćemo rješavati mnoge probleme. I pacijenata, ali i dobrim dijelom i nezadovoljnih doktora.
Neprihvatljivo je koliko je politika duboko ušla u zdravstveni sistem
Kada govorimo o zdravstvenom sistemu kakav imamo danas, nezaobilazno je pitanje zašto nam odlaze ljekari.
- To je tužno. Ja mogu govoriti o tome s dvije strane. Moramo biti svjesni da generacije ljekara, posebno onih koji su se ovdje školovali prije rata, predstavljaju grupu vrlo, vrlo kvalitetnih doktora, koji su se dokazali i ovdje i vani. I danas imamo veoma mnogo doktora koji znaju svoj posao. Međutim, odlazak mladih doktora je poražavajući. Uloženo je puno truda, vremena, novca da dovedete mladog čovjeka do stadija kada može da počne učiti, pa pružati usluge. Lako ih se odričemo. Iskren da budem, razumijem i njih, jer su ovdje šanse da dođu u poziciju da nešto urade, zarade, formiraju familije, budu svoji, male i skromne. Opet se vraćam na početak - sistem ne dozvoljava mladim ljudima da budu aktivni, da im se omogući, da im se da šansa. Vani to dobiju. Naš mlad doktor koji dođe u bilo koju bolnicu, s jednim nivoom stranog jezika brzo postaje dio tima, dokazuje se. Uglavnom postaju izvrsni mladi doktori. No, nije samo tako s doktorima. Eto, pokušajte naći dobrog električara, keramičara... Nikoga to ne brine. Zašto? Ne mogu da shvatim da je to tako olako pušteno. Bojim se da pomislim o čemu se radi, ali je vrlo čudno.
Nekad se smatralo da i u gradu i u selu postoje tri autoriteta - učitelj, hodža ili pop i doktor. Jesu li doktori i danas autoriteti u društvu, našem pogotovo?
- Mjesto doktora nije ni blizu gdje je bilo nekad. Ni po statusu, ni po ugledu, ni po plati. Ni blizu onome što zaslužuje titula. I strašno žalim zbog toga. To govori o nama, o tome se može dugo polemisati. Možda bih poslao poruku doktorima, uložili smo decenije truda da neko može operisati srce, da neko može operisati mozak i sami trebamo držati do sebe. Niko drugi nema niti može imati pravo da nas omalovažava, spušta na nivo koji nama ne priliči. I ljekari su doprinijeli tome da se naša uloga, naš nivo dovede do ovog današnjeg. Mi se zajedno moramo potruditi da sačuvamo naš esnaf. Drugi neće.