Prolazniku koji slučajno zaluta u bivšu rudarsku varošicu Ljubiju kod Prijedora, jer tamo se ne dolazi namjenski osim ako baš nemate kakve rodbine, nemoguće je pojasniti razliku između Ljubije sad i one otprije 50-ak godina, kada su “Titovi rudnici” rudom punili čak sedam željezara.

Hranio i gradio

- U Zenicu, Vareš i Ilijaš išlo je 16 vagona rude u jednoj garnituri, a za željezare u Skoplju, Smederevu, Sisku i Jasenicama 18 vagona - prisjeća se Sulejman Draganović, rudar iz Donje Ljubije, koji se kao danas sjeća ponedjeljka, 3. septembra 1985. godine, kada se pridružio rijeci ljubijskih rudara.

Bilo ih je više od 5.000. Pomnoženo sa dva, tri ili više članova porodice, dolazi se do podatka da je Rudnik željezne rude Ljubija u to vrijeme hranio oko 30.000 usta.

- I ne samo hranio, već i gradio. Ljubiju i Prijedor. U Ljubiju se dolazilo na igranke, pjevala je Lepa Lukić, kojoj se uz obostrane simpatije udvarao moj rahmetli otac Ibrahim, pjevao je Kemal Monteno, pa čak i Pavaroti. Vrtić je bio pun kao šipak, i škola isto, imali smo dva doma kulture, hotel, robnu kuću, slastičarnice, brijačnice, trim-stazu, fudbalski klub “Rudar” kojeg nam je oteo Prijedor. Sad je samo obična kasaba - priča nostalgično Draganović, koji se 1989. godine okitio i titulom najboljeg radnika Rudnika. 

Draganović je 1992. godine ostao bez posla, a imao je tu sreću da se 2004. godine nakon privatizacije dijela Rudnika vrati. No, Prijedorčanin Nijaz Brkić, koji je svojevremeno bio predsjednik Sindikata nelegalno otpuštenih radnika RŽR “Ljubija”, nažalost, jedan je iz plejade Bošnjaka koji su 1992. otpušteni samo zbog imena i prezimena i nikada nisu ostvarili pravo ni na povratak na posao, niti na bilo kakvu odštetu.

- Rudnik je do 1992. imao 60 posto radnika nesrpske nacionalnosti. Bez posla je ostalo više od 2.500 ljudi. Pravdu smo tražili i u Ženevi, Međunarodnoj organizaciji rada, koja je naše zahtjeve prva proslijedila i „Amnesty Internationalu”. Oni su 26. januara 2006. godine od tadašnjeg Vijeća ministara i Vlade RS zahtijevali da se u roku od šest mjeseci otkloni nepravda, a, između ostalog, određeno je i to da se u predstojeći socijalni program zbrinjavanja, a po privatizaciji Rudnika, uključe i radnici nesrpske nacionalnosti koji su nelegalno otpušteni s posla 1992. godine. To je značilo da dobijemo otpremninu, uvezivanje radnog staža… No, do danas ništa nije urađeno - kaže rezignirano Brkić.  

I dok je Ljubija prije rata imala prerogative da postane grad i općina, tu danas živi oko 2.500 mještana, mahom starijih ljudi. Ko god može odavde odlazi. Svakodnevno.

Najbolje to ilustrira primjer lokalnog fudbalskog kluba koji je jedne sedmice imao pun sastav od 25 mladića, a druge nisu mogli odigrati utakmicu, jer je njih 11 otišlo. U Hrvatsku, Austriju, Njemačku, Sloveniju, preko rodbine, prijatelja, a neki i nacrno. Odlaze i cijele porodice.

Tračak nade

Oni koji napuštaju Ljubiju očito ne računaju na opet aktuelnu priči o ovoga puta aukcijskoj prodaji starih rudnika koji odlukom Vlade RS više nisu na listi strateških preduzeća.

Jedni, poput rudara Draganovića, smatraju da će prodaju na kraju ipak diktirati politika, dok drugi ne očekuju baš ništa.

- Željeli bismo da se proda, ali, iskreno, ne očekujemo od toga baš ništa. Čak 90 posto mještana ne vjeruje da će Rudnik ikada početi s radom - kaže Vesna Šolaja, Ljubijanka koja s penzionerkama iz Udruženja “Rudarki” pokušava oživjeti ovu rudarsku varošicu.

No, teško to ide.

U Ljubiji su odavno utihnule i navijačke strasti o temi ko bi trebao kupiti stare rudnike. U paralelnim svjetovima Ljubije, onom iz vremena blagostanja i ovom današnjem vremenu jada i bijede, tek tračak nade daje izborna godina, jer ima i onih koji misle da bi izbori konačno mogli staviti tačku i na ovaj slučaj.

Oko 30 miliona tona rude 

Vladimir Malbašić, dekan Rudarskog fakulteta iz Prijedora, kaže da u Ljubiji trenutno ima oko 30 miliona tona rude koja bi svakako, mada po procentu željeza nije na nivou one iz Omarske, imala svoje tržište. 

- To je ruda koja je 45 godina išla u Zenicu i ostale željezare i imala svoje kupce - kaže Malbašić. 

On je stava da je skidanje Ljubije s liste strateških preduzeća i odlazak na javnu licitaciju jedno od lošijih rješenja. 

- Nemamo mehanizme zaštite da se tu dalje nastavi eksploatacija željezne rude - istakao je Malbašić.

Za 11 godina broj učenika sa 403 pao na 172 

- PrIje jedanaest godina, kada sam počela raditi u školi u Ljubiji, u centralnoj i pet područnih škola bila su 403 učenika. Za narednu su planirana 172 - kaže Svetlana Ružičić, direktorica Osnovne škole “Mladen Stojanović” iz Ljubije. 

Dodaje da u područnu školu u većinski bošnjačkom naselju Donja Ljubija u prvom upisnom roku nije upisan nijedan prvačić, a u ostalih pet tek njih 17.