Stavljanjem na proširenu Interpolovu listu za traženje umjetničkih djela ukradenih tokom proteklog rata u BiH, konačno se pojavila nada Damirki i Enveru Mulabdiću, pravnici i arheologu iz Bihaća, za vraćanje njihove četiri umjetnine.
Riječ je o tri ulja na platnu - „Magdaleni“ autora Đoke Mazalića, „Ženskom aktu“ Petra Tiješića i slici Vilka Šeferova te bronzanoj skulpturi „Meditacija“ Frana Kršinića. Oni su bili dio bogate kolekcije poluotvorenog tipa, od šezdesetak djela, smještene u privatnom stanu Mulabdića u Bosanskom Novom. I nose status nacionalnog spomenika BiH, a nakon što su prethodno bili proglašeni kulturnim dobrom BiH.
- Krađa je prijavljena nadležnim organima Federalnog MUP-a i uredu Interpola u Sarajevu još u julu 2006. godine, poslije upornih traganja, kada sam se vratio iz Njemačke, gdje sam bio u izbjeglištvu, i nakon što sam imao pouzdane informacije da se djela nalaze u zbirci Đure Popovića u Novom Sadu - počinje priču Enver Mulabdić.
Kako kaže, u Policijskoj upravi u Novom Sadu odmah su mu kazali da protiv Popovića imaju već šest krivičnih prijava i da je on čak sklon krađi identiteta nekog drugog Đure Popovića iz Like.
Mulabdić pojašnjava da je u Njemačku došao nakon što je 23. jula 1992. godine sve nesrpsko stanovništvo protjerano iz Bosanskog Novog.
- Svoj stan i zbirku, što je u tim ratnim okolnostima jedino bilo prihvatljivo, ostavio sam komšiji koji je stanovao na istom spratu. Ali, on je tokom rata otišao u Novi Sad i odnio sve pokućstvo i zbirku iz mog stana, a razloge ni do danas nisam saznao - objašnjava Mulabdić.
Na tvrdnje Đure Popovića iz Novog Sada da Mulabdić ne govori istinu te da je prodao umjetnine kako bi platio najam stana i smještaj zbirke, Mulabdić odgovara:
- Ako je dio zbirke prodan u Novom Sadu, onda za to moraju postojati bilo kakvi dokazi. A kako sam ja mogao prodati, kada sam bio u Njemačkoj sve do 1998. godine. Mi smo tek 1999., nakon mnogo problema, vratili svoju zbirku iz Novog Sada i tek smo tada
vidjeli da nedostaje njen najvredniji dio.
Skrivanje porijekla
Daljnji trag odveo je na izložbe Đure Popovića priređene u Novom Sadu i Zrenjaninu.
- U katalozima sam vidio slike iz moje zbirke. Popović se najčešće služio metodama zavaravanja, prikrivanjem porijekla slika, čak ih je stavljao pod druga imena i navodio druge autore. U tome mu je pomagao historičar umjetnosti dr. Nikola Kusovac. Tako su, primjerice, sliku Vilka Šeferova, koja nije potpisana ili signirana, atribuirali kao rad Lukača Đelmiša, a sliku Petra Tiješića kao rad Jovana Bijelića. Apsolutno autorstvo i dokumentaciju o posjedovanju imam i dostavio sam je nadležnim organima. Isto su napravili i s „Meditacijom“ Frana Kršinića. Zamijenili su je sa skulpturom „Ležeći ženski akt“. Sve ovo upućuje na to kakvim se metodama služio Popović kako bi uz pomoć profesora Kusovca prikrio porijeklo, stvarno autorstvo i vlasništvo, a samim tim i način na koji je došao do slika – kaže Mulabdić.
Dalje pojašnjava da je, prema saznanjima, Popović tokom rata bio u najbližoj vezi s Arkanom i uz njegovu je pomoć uspio „nabaviti“ više od hiljadu umjetničkih slika. On je Arkanovoj vojsci davao naftu, a zauzvrat dobivao umjetnine.
Nacionalni interes
Mulabdići se nadaju da bi stavljanjem umjetnina čiji su vlasnici na Interpolovu listu traženja, i država BiH konačno mogla proglasiti nacionalni interes i napokon nešto učiniti da ta djela budu vraćena. Krađa je prijavljena nadležnim organima još u julu 2006. godine.
Popovićeve manipulacije
Enver Mulabdić objašnjava da su navodi Đure Popovića o tome da su mu slike bile oduzete u sudskom procesu, a nakon provjere vraćene, prava manipulacija.
Naime, prema pouzdanim informacijama iz Interpola i FMUP-a, u tom se procesu radilo o slikama Hegedušića, Tiljka i Detonija ukradenim iz Titove vile na Plitvicama u Hrvatskoj, kojima je tadašnja „vojska republike srpske Krajine“ platila naftu dobivenu od Popovića.
