Doktor Zdravko Grebo, profesor emeritus Pravnog fakulteta u Sarajevu, vjeruje da ima neke simbolike u ovoj 2018. Izborna je godina, izbori su u oktobru, a puno je godišnjica koje se moraju obilježiti baš ove godine. Od Prvog svjetskog rata 100, Oktobarske revolucije 101, i studentskih protesta 50 godina.

Došli smo na ivicu provalije i onda smo učinili odlučni korak naprijed

Vrijeme je, smatra profesor Grebo, da nam se nasmiju zvijezde.

- Prilike su dobre, tako mi se čini. Puno je simbolike. Znam da zvučim pomalo bizarno - kaže na početku našeg intervjua.

Moram priznati da je i meni pomalo bizarno, kao da u očaju izvlačite simboliku ovog broja, kako biste ovu godinu prikazali što važnijom, odlučnom. Ali, zašto ne vjerovati u to?

- Jeste malo bombastično, može biti i populistički, može biti nastojanje da se svidim publici, ali u suštini se nadam i mislim da je tako. Poigrao sam se s tim osmicama - pa mi se učinilo kao zgodna metafora. Najlakše bi bilo reći da ne mislim tako. Bilo bi razočaravajuće. Kad bismo sad došli među narod, svi bismo rekli - ništa se neće promijeniti. Štaviše, preplašeni narod još bi dodao - samo neka ne puca!

Popularno je u nekom krugu ljudi koji se lažno predstavljaju, a i mediji od njih prave neke političke analitičare, da se utrkuju ko će izreći pesimističniju prognozu da ova zemlja propada, ljudi su poniženi, zgaženi. Sve to nije daleko od istine, ali šta s tim? Dakle, moja nada jeste da su jadna akademska zajednica, mediji, nevladine organizacije već polagali nadu u prethodne izbore i ništa se bitno nije desilo. Sad ne govore ništa pa se nadam da bi ovog oktobra mogla biti neka prekretnica!

 Na čemu zasnivate tu nadu?

- Na nečemu što sam pozajmio, bolje rečeno ukrao od nekoga ko je pametniji od mene, ko je rekao: „Došli smo na ivicu provalije i onda smo učinili odlučni korak naprijed“.

Ne znam kako više možemo propadati. Nije baš najljepša nada. Kontinuirano propadamo, ali ne možete tako beskrajno. Kad jednom udarite u dno, morate krenuti nagore. Mislim da je taj trenutak blizu. Moja dublja nada je u očaju, socijalnom stanju u ovoj zemlji. Mislim da se tu radi o prirodnom buntu ljudi koji više ne bi smjeli sebi dopustiti da žive onako kako žive.

Taj prirodni bunt, rekla bih, Vi želite nazvati revolucijom, pa opet ispadate revolucionar unatoč tome što ste sami sebi u Skupštini BiH 1992. obećali da više nikada nećete zvati ljude da vlast mijenjaju na ulici. Kao da ste se predomislili?

- Vi ste u pravu, to je doslovan citat, ali značenje nije isto. Ja sam rekao da više nikada neću smjenjivati vlast na ulici. To mi nikad nije oprošteno. Ja, zaista, mislim da je ova vlast, o kojoj ne mislim ništa dobro, doduše ne mislim ni o alternativi, zaista legalna.

A je li legitimna?

- E, to je već drugo pitanje. Legitimno znači da imate istinsku podršku većine koja svojom slobodnom voljom odlučuje da ih vodite i isto tako slobodnom voljom mogu da vas smijene. I sad kad sam govorio o „oktobarskoj revoluciji“, mislio sam na potrebu radikalne promjene. Nikad neću pozivati na nasilje, rušenje, paljevinu, ne daj Bože odsijecanje kralju i kraljici glave na giljotini, ali narod ima pravo da izrazi svoj bunt, pa i na ulici.

U svakoj javnoj raspravi postajem dosadni profesor, priznajem sve argumente osim nasilja. Nasilje nije argument. Ja se iskreno nadam promjenama.

Revolucijom do promjena?

- U BiH, koja je teška, komplicirana, kompleksna, ali i bilo gdje u Evropi nema više klasičnih revolucija, nema revolucionarnog subjekta. Ko bi bila ciljna grupa? Klasičan odgovor bi bio - radnici. Ali klasičnih radnika više nema. To nisu tekstilne radnice, rudari, kod nas je uništena industrija.

Dakle, ciljna grupa bi bila djeca tih bivših radnika, ljudi koji bi po starim kategorizacijama spadali u srednji sloj - obrazovani, koji su apsolutno, pa čak i u Marksovom smislu eksploatirani, narodski rečeno potplaćeni, profesori, inžinjeri, doktori... Oni bi morali kao obrazovani i pametni da se pobune.

No, ne samo što nedostaje taj revolucionarni subjekt, nedostaje i kakva-takva ideologija, koncepcija i vodstvo tog pokreta. Ne bi bilo teško, uz malo truda i pomoći, izvesti ljude na ulicu, zapaliti BiH, blokirati je, da taj gnjev ispliva, ali je pitanje šta sutra kad se probudimo. Ima li koncept? Vodstvo? Ne!

Upravo tako, čini mi se, završili su i februarski protesti?

- Ljudi se prepadnu od toga – e, šta ćemo sad?! Ne volim te teorije zavjere, ali se onda u tom dramatičnom, vakumiziranom prostoru, infiltriraju razni sa svojim privatnim, geostrateškim, političkim interesima. Ali, nema nekoga ko je neupitni lider i koji će preuzeti - ključna je riječ - odgovornost.

Teoriji zavjere svjedočili smo i u noći sa srijede na četvrtak. Protesti boraca nisu ni završili, a vlasti su se „dosjetile“ da borcima nije toliko loše da po zimi moraju protestirati.

- Beskrajno sam tužan zbog protesta boraca. Oni su se desili, da budem sarkastičan, na vrhuncu sibirske zvijeri, ove surove zime. Borci su tako više od 24 sata stajali na toj zimi i očajno tražili svoja prava. Je li se mogao desiti tužniji uvod u praznik koji smo očekivali s ponosom i radošću?

Na protestima su bili ljudi koji godinu žive u šatorskom naselju, kako to fino zovu mediji, a zapravo se valjaju u blatu. Oni su ponovo, u ime svih nas, izrazili svoj protest, bijes, nezadovoljstvo.

Bilo je očekivano, a slično se desilo i u februaru 2014. godine, da će odmah početi optužbe. Vlast je odmah rekla da iza ovih boračkih protesta mora stajati neki pakleni plan. Tako smo se naslušali silnih optužbi na račun ljudi koji žive u limenim kontejnerima ispred bivše zgrade Vlade.

Ponovo su pljuštale aluzije da su oni instrumentalizirani. Čuli smo i neke direktne optužbe na račun SBB-a i SDP-a, nakon misterioznog sastanka premijera i federalnog ministra policije. Oni su direktno rekli da iza protesta boraca stoje određeni politički subjekti, što će reći stranke. Sramotno je da vlast i policija iznose tako ozbiljne optužbe, a ne kažu ko je taj politički subjekt. Kako smiju reći da su borački protesti zavjera ili pokušaj stvaranja haosa? Kako smiju reći da su borci htjeli izazvati haos i pometnju, e da bi neko drugi preuzeo vlast?

Razlog za našu novu ljutnju jeste to pozivanje na odgovornost koju izriču vlast i policija. Ako znaju i imaju dokaze, moraju ih jasno i precizno iznijeti. A ako to ne urade,

Strah je uvijek kategorija u politici, vlada se pomoću straha

Sad imamo dva straha - stah od političara i strah nas od sebe samih.

- Ima toga još. Otkako je svijeta strah je postojao, ali se rijetko elaboriralo o tome. Strah je uvijek kategorija u politici, vlada se pomoću straha. Kod nas, osim ovih koje ste pobrojali, postoji meni vrlo razumljiv strah od rata. Nije da se ni ja ne bojim. Nije prošlo ni četvrt stoljeća od užasa koji nam se dogodio, od agresije, genocida, koncentracionih logora, masovnih silovanja, biblijskog egzodusa... Ljudi se sjećaju i boje.

 Zar ta vrsta straha, agonija kroz koju smo prošli, ne bi trebala biti okidač da kažemo - ne bojimo se! 

- Lako je reći, slažem se s tim. Ali, kad se ljudi probude sa svim neizvjesnostima, strahom za egzistenciju, djecu, naravno da se boje, naravno da u tom procesu mnogi ucijenjeni, korumpirani, pristaju na bilo šta. Nije da nismo svjedočili tome da su nas uvjeravali da rata neće biti. A rata bi! Naše sladunjave priče o komšiluku pretvorile su se u rat. Razumijem taj strah, ali razumijem i nadu da je moguća pobuna, stvoriti novo stanje, onemogućiti da se rat ikad desi.

No, treba znati da su došle nove generacije, da ta dejtonska djeca već privode studij kraju, da su odgajana na drugačijim matricama, da ona nisu ta koja su spremna ni na rat, ali ni na pobunu.

- Kad mladi, ali i neki srednjovječni shvate da im je dosta svega i politike i potplaćenog rada, oni se spakuju i odu. Hoćemo li onda revolucionare skupljati po Njemačkoj, Švedskoj? Odoše nam ljudi. Oni bi trebali biti mladi, motivirani, energični. Oni imaju puno pravo na budućnost, budućnost je njihova. Ja se samo kao sebični penzioner mogu nadati da će poslije toga biti bolje i meni.

Ne znam je li sve bila laž, ali znam da sam nesretan 

Činjenica je da na političkoj sceni 25 godina imamo gotovo iste aktere. Kad govorimo o toj maloj promjeni, koju priželjkujete, šta predviđate, šta će biti nakon ovih izbora?

- Ne bi valjalo sad da proročanske izjave dajem. Moguća su dva-tri scenarija, koja bi išla u korist naših dobrih želja i nadanja. Prvo, da ove partije koje su doslovno vezale i svezale zastave dožive unutrašnju transformaciju. U RS već je očito, u posljednjih nekoliko godina, neupitno prosrpski i nacionalno nabrijani blok, podijeljen je na dva dijela. Ali, osnovna ideja je ista. Bit će zanimljiva njihova borba za najviše pozicije, ali će možda i rezultirati drugačijom strukturom u Narodnoj skupštini RS. Tamo ja ne vidim, s ovog penzionerskog mindera, pravu opoziciju. Ne vidim nikoga ko bi se zalagao za klasične vrijednosti, plus briga za socijalnu pravdu. Ovi tanjušni pokušaji u vezi s ukorjenjivanjem SDP-a BiH u RS su simpatični i dobrodošli, ali ne vidim da će biti neka realna snaga.

U Federaciji uvijek treba vidjeti šta se „nosi u posljednje vrijeme“. Najnovija je moda „SDA se raspada“. To još nije sigurno. Tu je SBB, koji ambiciozno ulazi u ove izbore. I ponovo nemamo Bog zna kakvu opoziciju. Ovo što se sada tako zove, nažalost, ponovo je orijentirana na bošnjački korpus. Gromoglasno najavljivano ujedinjene ljevice ponovo se svelo na personalno. Teško je predvidjeti i šta će biti s tim blokom.

Paradoks je da i oni koji se usude progovoriti protiv HDZ-a, odnosno HNS-a, Dragana Čovića budu ušutkani. Navodno tek kad se ispune svi naučnofantastični uvjeti HNS-a, može se govoriti o pluralizaciji hrvatskog biračkog tijela.

Dramatičnih, radikalnih promjena, prema Vama, ipak neće biti. No, neke promjene ipak možemo očekivati? 

- Pa možemo govoriti i tako. Možda možemo birati drugačiji personalni sastav. Drugačiji sastav, jer vjerujem da u svakoj stranci postoje dobri, sposobni i pametni ljudi. U krajnjoj liniji, ako ćemo pošteno, moj jedini sadašnji cilj je BiH. Načini i subjekti koji će to ostvariti su mi irelevantni. U tom smislu, ako išta bude od izmjena Izbornog zakona, treba makar insistirati na drugačijim procentima pomoću kojih se ulazi u zakonodavna tijela, te insistiranje na preferencijalnim listama, tako da možemo dovesti nove ljude. Ako ne možemo generalno mijenjati, hajdemo makar promijeniti aktere, dobiti nova lica.

Negdje ste mi na početku rata, poneseni patriotizmom i borbom koja je vrijedila, rekli: „Ako ikad shvatim da je ovo bila laž, ja ću biti nesretan?” Je li sve, profesore, bila laž?

- Ne znam je li bila laž, ali znam da sam nesretan!

Vi, zapravo, poručujete - glasaj onako kako živiš, a živiš jadno i bijedno i u Bileći i u Grudama i bilo gdje gdje su Bošnjaci.

- Prihvatio sam pod stare dane da je sasvim legitimno da ljudi glasaju i prema tim etničkim odrednicama. To je njihov izbor i to je uredu. Niko nikome ne bi smio to braniti. Ali, zašto se, ne negirajući ta kolektivna prava, političko predstavljanje, makar za izbore, ne formira upravo prema ovom sloganu - glasaj kako živiš.

Ako si siromašan Bošnjak, Srbin, Hrvat, zašto vas taj isti socijalni interes ne objedini? Zašto ne tražite da vaši predstavnici ne predstavljaju vaše interese? Ako si potplaćeni radnik, nezaposlen, zašto se tako ne organiziraju? Zašto žene čekaju da ih ove stranke stave na neko mjesto kad ih je 52 posto, kad su tako jaka snaga? Glasanje prema onome kako živimo za BiH je normalniji politički izbor. Naravno da ostaješ i ono što jesi, ako ti je to bitno. Ali, moramo se prestati dijeliti. Što bi rekla Dijana Zelenika: „Hajde da se makar prestanemo dijeliti na Bosance i Hercegovce!” Pa ćemo onda valjda kongres ujedinjenja napraviti na Bradini!

 Istaknuti pregovarači Sidran i Kusturica 

S vremena na vrijeme čuje se, doduše tiho, da se spremate na povratak u politiku, čini se da se svako Vaše pojavljivanje u medijima tako tumači.

- Nekada davno nudili su mi da budem vođa reformista. Jednog sunčanog dana u kafani „Šetalište“ istaknuti pregovarači su bili Abdulah Sidran i Emir Kusturica. Tada sam im rekao: „Ne mogu. Razumijem da biti aktivan u politici podrazumijeva prljavu zakulisnu igru, gdje se računaju samo rezultati. Znam sebe, nakon trećeg sastanka ja bih podnosio ostavku“. Ja nisam mogao u politiku ni tada po svaku cijenu, danas pogotovo.

Nije da nisam imao svoje šanse, koje nisam iskoristio. Nasreću. Ili nažalost. Dobro kaže moja žena: „Šta bi ti radio da tri dana moraš usvajati dnevni red nečega?!“

Ako bi se pojavili čovjek, grupa, stranka, pokret, koji bi imali moje povjerenje, pomogao bih koliko mogu. Eto, dužio sam, motao sam i odgovor je - u aktivnu politiku ne!

Mostar - moja neizmjerna tuga

- Hoćemo li kako jeste ili... Bio sam u Mostaru te 1992. i 1993. Pamtim taj ratni Mostar, na vrhuncu borbi „drugog rata“, onog između Armije RBiH i HVO-a, pamtim očaj, bijedu i glad. Sjećam se i poslijeratnih vremena kad su postojali check pointi, koji su dijelili grad na zapadni i istočni. A sada? Ne govorim samo o 10 godina, koliko nema izbora u Mostaru, što je svjetski fenomen, nego govorim o svojim osjećanjima. Taj grad je podijeljen više nego iko. Psihološki. Nema ni rampi, ni check pointa. Možete šetati fino od Musale do Balinovca. Čak i kod sebe osjećam malu nelagodu. Ništa mi se nije desilo, ništa mi se neće desiti. Krenuo sam nedavno pješke prema Partizanskom groblju, ostali su imali mogućnost ići autobusom. Vijest je bila da je policija odlično uradila svoj zadatak obezbjeđujući ove koji su išli autobusom. Ja sam patološki vezan za Mostar. Ali, moj osjećaj je neizmjerna tuga. Taj lijepi grad jednostavno je izgubio i dušu. Čini mi se da i ono Andrićevo svjetlo više nije onako sjajno. Ljudi su s obje strane Neretve tužni.