Na sutrašnji dan, 27. januara umro je Srđan Aleksić, Srbin iz Trebinja koji je tokom rata odbranio muslimana Alena Glavovića i zbog toga platio glavom.

Znate, ima loših ljudi. Šefova koji se iživljavaju nad radnicima samo zato što im se može, onih sa biznis planom prodavanja vode izbjeglicama, spletkaroša, lopova, hohštaplera... Onih koji su spremni da nekoga povrijede ili ubiju samo zato što se, na primjer, zove Alen. Jer, eto, "takvo je vrijeme bilo".

Dobra stvar u svemu tome jeste to što uvijek ima i dobrih ljudi. Onih koji vrate novčanik koji pronađu na ulici, nikada se ne zauzimaju dva mjesta na parkingu, raznoraznih vitezova, junaka i heroja... Ljudi koji su spremni da ustanu protiv njih nekoliko zbog, na primjer, jednog Alena. Čak i u mutna vremena.

Tog 21. januara 1993. godine u gradu Dučića i Leotara jedan Srđan ustao je u odbranu jednog Alena. Srđan Aleksić, pripadnik Vojske Republike Srpske, protiv sebe je imao nekoliko pripadnika te iste vojske kojoj je i sam pripadao. Pretukli su ga, pao je u komu i preminuo šest dana kasnije.

Alen Glavović danas živi u Malmeu u Švedskoj, radi kao čistač u jednoj firmi. Ima dvoje djece, sina i kćerku, koji su već veliki, svoji ljudi.

U intervjuu za B92.net on navodi da ne prođe nijedan dan a da ne pomisli na Srđana. Kako kaže, velika je to rana koja ne može da prođe. Čak ni, eto, nakon 25 godina. Prošlo je dosta vremena...

“Jeste, ali džaba. To ostaje u sjećanju dok si živ. Ostaje u tebi i ne može se promijeniti nikako. Kako idu godine, sve je teže i teže. Što sam stariji sve je teže, ali mora se čovjek boriti dok je živ“, ističe Glavović.

A kakav je bio Srđan?

Osim toga, nekoliko gradova u regionu je odlučilo da mu oda počast. Jedna beogradska ulica nosi njegovo ime, kao i prolaz u Zmaj Jovinoj ulici u Novom Sadu. U centru Pančeva ima prolaz Srđana Aleksića i spomen-ploča u njegovu čast. Tuzla ima ulicu nazvanu po Srđanu, kao i Sarajevo, a u Trebinju se Sportski tereni zovu njegovim imenom.

Također, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić 2012. godine odlikovao je posthumno Srđana Aleksića zlatnom medaljom Miloš Obilić za ispoljenu hrabrost i djelo ličnog herojstva, dok ga je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik godinu dana kasnije odlikovao “Ordenom časti Republike Srpske sa zlatnim zracima“.

Srđan Aleksić se usprotivio, a svi ostali su stajali i gledali. Poslije su ga tukli, a ostali su isto stajali i gledali. Nakon toga pao je u komu i preminuo šest dana kasnije, 27. januara.

Jedan od vojnika koji su ga pretukli poginuo je tokom rata. Kažu, samo se on prije smrti pokajao zbog svega. Ostali su osuđeni na po 28 mjeseci zatvora, dok je branilac jednog od njih na suđenju za Srđana Aleksića rekao “tako mu i treba kada je branio baliju“.

“Dvije i po godine su dobili... Ma ništa, šta je to. To je u ratu, ko zna jesu li dobili uopšte. Na suđenju je tako bilo, a jesu li uopšte išli u zatvor ja ne znam. Odmah sam otišao u Crnu Goru, pa u Švedsku“, kaže Glavović.

Deset godina nakon smrti Srđana Aleksića njegov otac Rade gradio je fontanu u manastiru Tvrdoš kod Trebinje i u tome su mu pomagala i dvojica dječaka - sinovi poginulog vojnika VRS koji je učestvovao u premlaćivanju njegovog sina. Znao je ko su i ništa im nije rekao.

“Pa dobro, djeca nisu kriva, šta će. Ne možeš ti... Takvo ludo vrijeme bilo, pijani bili. Oni što su mene vodili pijani su obojica bili. To je vojna policija. Srđan se tu suprotstavio. Došlo je još njih i onda...“

Rade Aleksić izjavio je nakon svega da je njegov sin umro vršeći svoju dužnost, ali je isto tako rekao da Srđan nije bio heroj, već običan momak. Kako navodi, ostaće pojam dobrote.

“Vi često kažete heroj Srđo, nemojte, jer je Srđo bio obični momak. Srđo je svojim životom ovom gradu ostavio fin pečat. Jednog mladića koji živi blagorodno, koji živi drugarski, pomalo boemski, koji je bio omiljen u svakom društvu i to je najvrjednije što je Srđan ostavio Trebinju“, izjavio je njegov otac jednom prilikom.

Dodaje da bi mu najdraže bilo da se “pod pojmom Srđan vode razgovori o čovjeku”, a kada ga je ekipa RTS pitala da snime dokumentarac “Srđo“ rekao je "može, ali da ga predstavite kao čovjeka, jer on to jeste bio".

“Često zovne Alen. Dobar je Alen, dobro je čeljade i drago mi je što se fino oženio i ima dvoje fine djece”, izjavio je ranije Rade Aleksić.

Međutim, pojedini danas navode da je Srđan bio profiter i švercer, kao i da je samo “branio farmerke“ koje je Glavović, kako kažu, prodavao za njega.

“Nisam ja tada prodavao ništa na pijaci. Mene su vodili u zatvor. To što narod priča... Kako će farmerke braniti kada su mene vodili. Nije to bilo na pijaci... Svako ima pravo da priča šta hoće, ali to je sramota... Bolestan narod, zavidan, nešto jeste. Srđan je za to dobio sva priznanja i treba da dobije. Ja gajim sjećanje na njega i gajiću dok mogu, tako će to biti. E, sad, nekome se to svidjelo, nekome nije, šta je tu mogu“, kaže Glavović.

Glavović ističe da djecu vaspitava da budu kao Srđan.

“Sve što je Srđan radio neka rade i oni. Nek budu pošteni, dobri i vrijedni. Nek ne daju na sebe i na drugoga, nek brane sve... Ako poslušaju, ali zasada su dobri. Dobri su oboje“, ističe Glavović.

Ipak, kaže da ne bi mogao da živi u Trebinju.

“Kako ću tamo živjeti kad nema posla, nema ništa. Od čega ću živjeti? Od čega? Nemaš posla, a ako imaš onda ti je plata 300 maraka. Pa kako ćeš? Ko bi živio dole... Da je dole neka plata pa svako bi se vratio. Ima i hrane i svega, ali nema života bez para. Svi pobjegoše... Nema posla“, ocjenjuje Glavović.

A prati li iz Švedske dešavanja u regionu? I dalje ima tenzija između Srba, Hrvata i Bošnjaka.

“Ma znaš kakve su to tenzije? Političke. Samo ko će bolju stolicu da uzme i ko će više para zaraditi. Eto, to su ti te tenzije. Ništa više. A moraš živjeti zajedno. Sve je politika – ko će u koju stolicu. I onda ja ću da lajem na ovoga, ti laj na onoga i tako 20, 30 godina. Onda će doći neko drugi, sve se vrti, a ista priča. Koliko je godina prošlo od rata? Šta se promijenilo? Ništa. Nego se promijenilo to što taj neki ne da stolicu“, zaključuje Glavović.

Ali nije ni to bitno... Zato što uvijek ima dobrih ljudi. Čak i ako je neko mutno vrijeme (a ovdje je uvijek barem mutnjikavo). Još samo da skupe dovoljno hrabrosti da ustanu svaki put kad treba... I protiv onog što baca smeće sa terase. I onog što se parkira na dva mjesta.

I onog što nekoga namjerava da povrijedi samo zato što se taj neko zove, na primjer, Alen/na primjer, Marko/na primjer, Josip.