Bivši logoraši i članovi porodica ubijenih sutra će u organizaciji Saveza logoraša BiH obilježiti 25. godišnjicu zatvaranja jednog od najzloglasnijih logora u Bosni i Hercegovini Omarska kod Prijedora te oživjeti bolne uspomene iz perioda kada su od maja do avgusta 1992. godine bili zatvoreni u krugu ovog rudnika.

U ovom logoru zatvoreno je više od 6.000 civila, a njih 800 je na vrlo okrutan, nemilosrdan i neljudski način ubijeno.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković je, u razgovoru za Fenu, kazao da su u Omarskoj civili mučeni, udarani, silovani i ubijani na najgori mogući način.

Pored rudnika se nalaze se dvije kuće - 'bijela' i 'crvena'. Prema svjedočenima preživjelih, u 'bijeloj kući' zidovi su bili crveni od krvi, logoraši su bili mučeni i ispitivani, žene silovane. Ono što se dešavalo u 'crvenoj kući' nije poznato, jer iz nje niko živ od logoraša nije izašao.

Mešković ističe da mnogi koji su preživjeli Omarsku kažu da su udarce i nekako mogli podnijeti, ali da im je vrisak i jauk mučenih ljudi zauvijek ostao urezan u sjećanje.

- Nedavno sam razgovarao s jednom logorašicom iz Omarske koja se, kako je kazala, najviše bojala da će je živu baciti u ulje i zapaliti, jer je to bio njihov način ubijanja, čemu je i nekoliko puta svjedočila - ispričao je Mešković.

Budući da je to nekada bio rudnik, kaže da je u tom logoru bilo dosta motornog ulja.

- Sama izjava te žrtve govori o veličini i strukturi zločina koji je vršen u logoru Omarska - dodaje Mešković.

Karakterističan način ubijanja logoraša u Omarskoj je, kako kaže, bio paljenje živih ljudi u gumama od kamiona, udaranje kundacima, palicama, lancima, ali i izgladnjivanje i žeđ.

- To je bilo ljeto, a po stotinu logoraša je vrijeme, kada nisu mučeni, provodili u prostorijama s limenim zidovima veličine 30 kvadratnih metara. Bez vode i hrane - opisao je Mešković, navodeći da za ubistvo 800 ljudi ne može postojati pojedinačna odgovornost, već da je organizovani sistem pozivao na ubijanja nesrpskog stanovništva.

Namjera svakog logora je uliti strah žrtvi, zbog čega se i veliki broj njih ne usuđuje svjedočiti o zločinima, a Mešković kao razlog navodi činjenicu da žrtve i danas žive u istoj sredini gdje su bili mučeni i zlostavljani, a da ih niko ne štiti.

Napominje, također, da je Haški tribunal definirao u jednoj od svojih presuda da je kroz logor Trnopolje prošlo gotovo 30.000 žrtava, čime broj od  50 optuženih za počinjene zločine ne može biti konačan, ako se tome doda i logor Omarska i Manjača.

- Ovakav zločin ne može počiniti sto ljudi, a da niko drugi ne zna. To je dokaz da je u Prijedoru sistematski planiran i izvršen strašan zločin i genocid - kazao je Mešković, naglasivši da nikada niko u BiH nije odgovarao za prekopavanje masovnih grobnica te pita da li će ikada biti dokazano koliko je ljudi bilo angažirano, ko je davao bagere i kamione i plaćao gorivo za taj posao.

- Moramo se zapitati, ko je vozio autobuse kojima su ljudi odvoženi na streljane, čiji su to autobusi, čiji su bageri koji su kopali masovne grobnice, ko je plaćao gorivo za sve to. Zašto te informacije niko ne zna - dodaje Mešković.

Za posljedice logora koji su bili formirani tokom agresije na BiH, kaže da će još dugo biti izučavane, jer je u njima ubijeno 3.200 nevinih ljudi.

Govoreći o kulturi sjećanja, Mešković upozorava da postoji mogućnost da se, ukoliko zaboravimo šta nam se desilo, logori opet dese "jer oni koji su činili zločine, nisu dovršili svoj naum".

Također, ističe da je od 1995. do 2017. godine oko 38 posto preživjelih žrtava logoraša biološki nestalo te da će se taj broj iz godine u godinu povećavati.

- Doći će vrijeme kad će nas biti vrlo malo i onda ćemo se pravdati da je bilo više žrtava i da nas nisu dovoljno pobili - smatra predsjednik Saveza logoraša u BiH.

Ocjenjuje da u pogledu rješavanja statusa logoraša postoji inertnost političkih autoriteta u BiH.

- Postoji službena presuda za genocid i logore, ali ne postoje žrtve, jer nisu prepoznate ni u jednom zakonu. Država nema osjećaj ni za žrtve ni za memoralizaciju - stav je Meškovića, koji dodaje da ni na jednom od ovih logora, osim Keraterma na kojoj je tabla formata A4, ne postoji spomen-ploča.

Zaključuje da djeca koja su rodila nakon agresije na BiH i stranci koji dolaze u Prijedor trebaju znati i vidjeti šta se desilo, ko su ubijeni ljudi i ko ih je ubio.

Dio logoraša logora Omarska je ubijen na Korićanskim stijenama i na Hrastovoj glavici, velikim stratištima na prostoru zapadne BiH, a desetine logoraša podlegli od zadobijenih rana tokom svirepih mučenja.

Početkom avgusta 1992. godine poznati američki i britanski novinari Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams otkrili su prijedorske logore, a Mešković kaže da su mnogi, zahvaljujući njima, živi napustili ova ukleta mjesta.