Kada je još kao dječak na sasvim slučajan način dobio priliku da se spusti niz bob stazu, odmah je znao da je to ono što će postati njegov životni poziv.

Riječ je o 20-godišnjem bosanskohercegovačkom olimpijcu Mirzi Nikolajevu, sankašu koji se takmiči sa najboljim takmičarima na svijetu.

Ovaj neustrašivi mladić jedini je predstavnik s prostora bivše Jugoslavije uz još jednog bh. predstavnika Hamzu Plehu koji se takmiči u Svjetskom kupu za sankaše.

Mirza se za portal "Avaza" javio iz Njemačke, gdje se mukotrpno priprema za utrku Svjetskog kupa koji se vozi u Altenbergu. 

Kao vozač Formule jedan

- Sa sankanjem sam počeo još kao dječak, osnovac i mislim da je to bilo 2015. godine. Ispočetka sam se bavio plivanjem, da bi sasvim slučajno na nagovor oca od mog najboljeg druga iz škole probao sankanje.

Nakon prvog spuštanja i naleta adrenalina kojeg sam osjetio, znao sam da je to stvar sa kojom želim da se bavim – kazao je Mirza kroz smijeh na početku našeg razgovora.

Sa obzirom na opasnost i zahtjevnost koju iziskuje ovaj sport pitali smo Mirzu da nam kaže nešto više o ovom olimpijskom sportu i da li ima straha kada se na svojim sankama sjuri niz stazu.

- To je sport gdje legnete na sanke i spuštate se niz posebnu konstruisanu stazu koja je napravljena za bob, sanke ili skeleton. Na ovakvim stazama se postižu velike brzine, koje idu i do 140 kilometara na sat.

Svaka vožnja traje u prosjeku nekih pedest sekundi, u toku te vožnje na različitim stazama, dolazi se do velikih opterećenja izazvanih G silom, koja čak doseže jačinu od 7G, oni koji se ne razumija svaki podiok G sile je puta pet tvoje težine – kaže Mirza i nastavlja:

- To znači ako ti je ruka teška tri kilograma, tome dodate još pet puta tu težinu, a onda pod uticajem navedenih sila treba upravljati sankama, skretati u zavojima pri velikim brzinama. Ovakve vrste sila se još javljaju kod vozača Formule 1 ili u borbenim avionima.

Nedostaje podrška vlasti i države

Kada niz stazu jurite 140km/h postoji određena doza straha, otkriva Mirza.

- Što se tiče straha, sve zavisi od staze i njene težine. Na svakoj stazi znam šta se može desiti ako pogriješim. Strah nemam prisutan u tolikoj mjeri, koliko je to osjećaj nekog uzbuđenja, strah je neka vrsta samokontrole da ne napraviš neku glupost – rekao je Mirza.

Nikolajev kao i mnogi bh. sportisti, također je bez podrške države, a zbog nedostatka novca propušta trke koje su mu jako bitne u njegovoj karijeri.

- Nažalost zbog finasijskih poteškoća morao sam preskočiti neke trke Svjetskog kupa, tako nisam bio u mogućnosti nastupiti u Kanadi, Americi i Latviji.

Ja se iskreno nadam da će se usvojiti nacrt zakona o sportu, pa ćemo i mi kao ostali sportisti biti spremniji za ostavrivanje boljih rezultata.

Svaka će sezona biti ovako teška sve dok ne budemo imali podršku od vlasti i države BiH. Ja trenutno samo mogu voziti utrke po Evropi – kazao je Nikolajev.

Kroz razne sportove nagledali smo se raznih rituala koje sportaši imaju prije svakog nastupa, pa tako i bh. olimpijac ima svoj ritual koji praktikuje svaki put prije trke. 

Prije spusta sluša muziku

- Uglavnom slušam pjeseme, muzika je ta koja me pripremi za utrku. Evo ima dvije godine kako slušam pjesmu od Zabranjenog pušenja „Anarhija all over Baščaršija“.

Energija te pjesma me skroz podigne, daje mi sangu i motivaciju prije svakog spusta – kazao je kroz smijeh Nikolajev.

Kao i za svaki sport i ovaj iziskuje velika finansijska ulaganja. Pitali smo Mirzu da nam uporedi svoju opremu u kojoj se takmiči sa opremom koju koristi olimpijski prvak Nijemac Johanes Ludvig (Ludwig).

- Razlika mojih sanki i olimpijskog prvaka ili bilo kojeg takmičara koji nastupa za Italiju, Francusku, Njemačku ili neku drugu jaču evropska naciju, je kao da porediš TAS-ov Golf i Njemački BMW, a njima stvarno BMW pravi sanke za utrke, a cijena jednih takvih sanki doseže i do 15.000 eura.

Jedino gdje se možemo približiti je oprema koju čini kombinezon, kaciga, rukavice, vizir, sprinterske pape, međutim sanke su najveći problem, otkriva Mirza i dodaje;

- Nekada se desi da nemamo sredstva da ostanemo duže na jednoj utrci u Njemačkoj, a treninzi u teretani su također skupi – dodao je Mirza.

Nikolajev je već počeo sezonu. Vozio je prvu trku Svjetskog kupa u Insbruku i osvojio 23. mjesto. Inače, Mirza je u prvoj punoj sezoni među seniorima zauzeo 34. mjesto sa 75 osvojenih bodova. Osvajao je bodove na 9 od 12 takmičenja.

- Drugio dio sezone treba da počne ovdje u Njemačkoj, došao sam na jednu od težih staza u kalendaru. Ovdje smo da se pripremimo za utrku Svjetskog kupa i da ostvarimo što bolji rezultat – rekao je Nikolajev.

Nikolajev je predstavljao BiH na Olimpijskim igrama u Pekingu

I za kraj našeg razgovora nismo mogli da se ne dotaknemo bob staze na sarajevskom Trebeviću i Mirzinog nastupa na Olimpijskim igrama u Bejingu.

- Trebević je mjesto koje jako volim i koje me podsjeća na moje početke u sankanju. Tu samo treniramo ljeti i to je jedina staza na svijetu koja ima dvije skretnice koje služe za promjenu konfiguracije staze. Stazu smo mi sami krpili i ravnali.

Moj trener Senad Omanović je u više navrata ulagao svoj spostveni novac u rekonstrukciju staze da bi mi mogli trenirati i biti spremni za utrke. Staza je veoma brza, mada se vozi na betonu i točkičima, a neke staze recimo u Latviji na ledu ne mogu da postignu tolku brzinu.

Ja se iskreno nadam da će jednog dana doći trenutak kada se na Trebeviću voziti trke Svjetskoga kupa – kazao je Mirza Nikolajev.

Potom se Mirza prisjetio Olimpijskih igara u Kini 2022. godine.

- Na OI je bilo zabavno, zanimljivo i jedno veliko iskustvo za cijeli život. Najveći momenat je bio kada sam na otvorenju OI nosio zastavu BiH. Osjećaj je neopisiv i strašan u smislu nervoze i velikog uzbuđenja.

Kada sam sa zastavom izašao iz tunela stadiona u Pekingu noge su mi se oduzele, zaboravio sam hodati. Kroz glavu mi je prolazilo šta će biti ako zapnem, tako neke banalne stvari, jer znam da me gledaju milioni ljudi preko malih ekrana, gleda me cijela BiH, gleda me cijeli svijet – kazao je Mirza.

Međutim, trema je brzo nestala, a Mirzu je obuzeo ponos.

- Trema je prošla jako brzo, a fokus nije više bio skrenut prema nama, a ja sam bio sretan, ponosan i zadovoljan jer sam nosio zastavu Bosne i Hercegovine – zaključio je ovaj simpatični mladić.