Adna Tupković dugogodišnja je jahačica i trenerica u Konjičkom klubu Sarajevo, koji je ove sezone u BiH iznjedrio najuspješnije jahače u svim kategorijama. Ova 22-godišnja djevojka predsjednica je i preponskog odbora Saveza konjičkih organizacija Federacije BiH. Adna je još kao mala željela da joj roditelji kupe konja i da ga drži u stanu. Padova je bilo mnogo, pogotovo kada je počela preskakati prepone, ali se svaki put vratila na konja i nastavljala trening.  

- Pipi Duga Čarapa je bila moja najdraža knjiga i crtani film. Ona je imala konja i majmuna te je pravila razne nestašluke s njima. Mislim da me to potaklo da se zanimam za konje. Počela sam jahati kod trenerice Ramije Koso. Vidjela sam putokaz njene slike s konjem u Rakovici i nagovorila sam roditelje da me odmah odvedu na jahanje - kaže Adna Tupković, koja je znanje stekla u radu s trenerima širom svijeta.

Jahanje je plemićki sport, gdje su i jahač i konj sportisti i, da bi se neko bavio jahanjem, treba izdvojiti značajna finansijska sredstva.

- Okvirno mogu spomenuti da samo jedno zadovoljavajuće sedlo za konja u prosjeku košta 2-3 hiljade KM, potkivanje godišnje iznosi više od hiljadu KM, hrana dvostruko ili trostruko, a troškovi veterinara po potrebi i trenera mogu biti, također, značajni. Međutim, pravi zaljubljenici u konje uvijek nađu način da svom konju udovolje koliko su u mogućnosti i pruže mu svu ljubav i brigu, neovisno o cijeni - govori Tupković.

Objasnila je i razlike između dresurnog i preponskog jahanja.

- Dresurno jahanje smatra se najvišim dostignućem uvježbanosti konja i "umjetnošću konjičkog sporta” te se koristi kao temelj za sve druge discipline. Na takmičenjima od konja i jahača se očekuje da izvedu serije unaprijed određenih figura, a sudije ocjenjuju tačnost, preciznost i uvježbanost konja i jahača. Visoki kvalitet odaju lakoća, sklad, sloboda i pravilnost načina kretanja. A preponsko jahanje podrazumijeva preskakanje parkura s određenim brojem prepona. Cilj je parkur završiti u što kraćem vremenskom periodu bez srušenih prepona, a onaj s manje srušenih prepona i manjim vremenom biva više rangiran - objašnjava naša sagovornica te dodaje da je dresura zahtjevnija ukoliko se ide na neke više nivoe, a prepone mnogo opasnije, dinamičnije i zabavnije za šire mase.

Njen najveći uspjeh su jahači koje trenira.

- Vidjeti njihovo napredovanje, sreću poslije uspješno završenog treninga te samopouzdanje i vještine koje u njima gradi bavljenje ovim sportom u meni izaziva osjećaj ponosa - riječi su mlade trenerice jahanja.  

Izdvojila je i neka svoja lična postignuća.

- To je svakako diploma GALOP 6, koju sam stekla u Francuskoj kod trenera Bastijena Salmona (Bastien), te meni posebno drago preponsko takmičenje za moju dragu kobilu Džesi (Jassie) u Banjoj Luci, koja, nažalost, više nije s nama, gdje smo zajedno osvojile 1. i 3. mjesto na dvije utakmice - otkriva Tupković.

Ispričala nam je i jednu zanimljivu anegdotu.

- Kao ekipa jahača išli smo na terensko jahanje, a teren je bio klizav. Ispred nas se nalazila oštra okuka koju od granja drveća koje nam je išlo u oči nismo vidjeli. U punom galopu, kolegica ispred mene je na krivini pala s konja, a moj konj se okliznuo i tako smo pali zajedno. Međutim, on se brzo digao i tako su dva konja bez jahača izgalopirala prema ostatku ekipe. Prijateljica i ja smo bile dobro, a priče ostatka ekipe o njihovim reakcijama kada su ugledali dva konja bez jahača su nam bile komične - uz smijeh priča mlada Sarajka.

Prema njenim riječima, bosanski brdski konj više nije ekstremno ugrožena pasmina.

- Posljednji podaci govore da, zahvaljujući zaljubljenicima u našu pasminu i ljudima koji su predano radili na tome, bosanski brdski konj više nije ekstremno ugrožena pasmina. Podržavam sve koji na ovim prostorima žele imati konja za rekreaciju, neka njihov izbor bude čistokrvni bosanski brdski konj. Treba da se ponosimo njime i treba da izrazimo zahvalnost ljudima koji su učinili da ovo postane realnost - govori Tupković.

Država nema nikakvog sluha za ovaj sport.

- Za Konjički savez iz budžeta nisu predviđena nikakva sredstva. Ovaj sport u BiH živi samo i jedino zbog strastvenih zaljubljenika u konje koji su svoj životni stil orijentirali prema njima i koji vrijedno rade, bore se i ne odustaju kako bi mogli svojim konjima da priušte sve što im je neophodno - smatra naša sagovornica.

Otkrila je i svoje ciljeve u budućnosti.

- Moja trenutna misija jeste da podijelim što više znanja mogu u državi koja oskudijeva znanjem o jahanju i konjičkim sportovima. Svojim angažmanom u savezu koji je, na moje zadovoljstvo, sada pun predanih i vrijednih ljudi, optimistična sam da mogu doprinijeti da se konjički sport popne barem jednu stepenicu više u toku mog angažmana. Naravno, nadam se dobrim utakmicama i plasmanima, kako za djevojke koje treniram tako i za mene - zaključuje Adna Tupković.