Rukometaši Borca obilježili su 11. aprila veliki jubilej, 43 godine od osvajanja titule pobjednika Kupa evropskih šampiona. Kao šlag na tortu došla je i odluka gradske Skupštine da jedan od dva dobitnika najveće nagrade, “Ključa grada”, bude i legendarni golman Borca Abas Arslanagić.

Njemu će ova nagrada biti uručena na posebnoj ceremoniji koja će biti održana danas, na Dan oslobođenja Banje Luke.

Sjajni saigrači

- Ova nagrada mi znači zaista mnogo jer jer to veliko priznanje! Međutim, ovo ne shvatam kao priznanje namijenjeno samo meni, već cijeloj mojoj generaciji i svim mojim saigračima koji su slavu Banje Luke pronijeli širom svijeta.

Na kraju krajeva, rukomet je kolektivni sport i teško da bih ja postigao toliko da nisam imao tako sjajne saigrače - ističe Arslanagić.

Prisjećajući se večeri kada je u vitrine Banjalučana stigao pehar prvaka Evrope, popularni Ako je naglasio kako su dva odlučujuća koraka napravljena dovođenjem trenera Pere Janjića, a potom sjajnog beka, Zdravka Rađenovića.

- Mi smo stalno bili tu, pri vrhu, ali nikako da budemo prvi. A imali smo mi već tada četiri reprezentativca, sa osvojenim medaljama s najvećih takmičenja, Nebojšu Popovića, Dobrivoja Seleca, Milorada Karalića i mene.

Znali smo da nam nedostaje trener i to smo riješili s Perom Janjićem, a posljednju kockicu u tom mozaiku upotpunio je dolazak Belog Rađenovića. Onda je sve bilo mnogo lakše i postali smo prvaci Evrope - prisjeća se Arslanagić (74).

Koliko je Abas Arslanagić cijenjen u svijetu rukometa dokazuje i knjiga jednostavnog imena “Rukometne legende”, promovirana tokom posljednjeg Svjetskog prvenstva održanog u Danskoj i Njemačkoj, gdje se našao i poduži tekst o njemu, pod naslovom “Sedmoruki div iz Bosne”!

Centar moći

U tekstu, između ostalog, piše i ovo:

- - Na poziciji rukometnog golmana u osnovi postoje dvije škole - švedska i jugoslovenska. Švedska škola se širi 1990-tih i karakteristika joj je fokus na donji dio gola. Sa druge strane, jugoškola je više eksplozivna i sa različitim pokretnim figurama direktno izaziva protivničke igrače. I baš tu je Abaz Arslanagić bio taj koji je to pokrenuo. On mijenja način na koji golman radi u svom prostoru i među stativama. On izlazi daleko naprijed i napada protivnika direktnije i time ga onemogućuje za postizanje pogotka. Zovu ga "sedmoruki div" jer on se kreće na način da ispunjava maksimalno svoj prostor. Arslanagić biva odlucujuči faktor i zaslužan je za novu emancipaciju moderne jugoslavenske škole rukometa 1970-tih.

Tu se opisuje karijera Arslanagića, od njegovih početaka u rodnoj Derventi, pa sve do osvajanja najvećih medalja. Abas je imao jednostavno objašnjenje.

- Pa, Banja Luka je dugo bila centar moći svjetskog rukometa, tu su se pravile rukometne veličine i sasvim je logično bilo da se neko od nas nađe u toj knjizi. Uz mene, svoje mjesto među rukometnim legendama su našli i Zdravko Rađenović, Veselin Vujović, Mile Isaković, Arpad Šterbik, Kiril Lazarov, Bojana Petrović, Bojana Radulović, Mara Torti i Ivano Balić. Naravno, velika mi je čast što sam se našao među tom rukometnom elitom  - prokomentrirao je Arslanagić.

Minhen se ne zaboravlja

Arslanagić je u rukometu 61 godinu, doživio je mnogo lijepih trenutaka, pa i poneki tužni, a nekih utakmica se i danas sjeća kao da su odigrane prije dan ili dva.

- Ako me pitate koji mi je najsretniji trenutak, ne mogu da se odlučim između dva, pa ću ih oba navesti. Prvi je zlatna medalja sa Olimpijskih igara u Minhenu 1972., a drugi, četiri godine kasnije, titula prvaka Evrope sa mojim Borcem. Što se tiče onih manje sretnih, i tu su također dva. Poraz u finalu Kupa evropskih šampiona 1975. od Forverca, te neuspjeh na Olimpijskim igrama u Montrealu, godinu kasnije, kada smo zbog jednog poraza ostali bez finala i na kraju osvojili tek peto mjesto - kaže Arslanagić.

Premija 1.000 njemačkih maraka

Govoreći o odnosu grada prema sportu nekada i sada, Arslanagić ističe kako se ta pažnja ne razlikuje bitno.

- Mislim da Banja Luka i danas pomaže sport onoliko koliko može, baš kao što je i nas tada pomagala. Doduše, u moje vrijeme su postojali strogi kriteriji i tačno se znalo ko šta može da traži i da dobije.

Mi smo, naprimjer, imali redovne stipendije, a premije smo dobijali tek ako i kada klub sakupi nešto para. Uostalom, pa mi smo za osvojenu titulu prvaka Evrope dobili premiju u visini od 1.000 njemačkih maraka - tvrdi Arslanagić.