Nekadašnji rukometni reprezentativac Bosne i Hercegovine, Vojvođanin iz Lovćenca sa sjevera Bačke Zoran Martinović kaže da se i danas rado sjeti vremena kada je nosio dres ''Zmajeva'', kao i da ga raduje svaki susret sa saigračima iz tog doba.
U ekskluzivnom razgovoru za “Dnevni avaz”, sjajni bek prisjetio se dana provedenih u Banjoj Luci, nezaboravnih utakmica protiv Šahtjora iz Donjecka i norveškog Sandefjorda te priznao da mu je plan da s porodicom ostane u Francuskoj, gdje već dugo boravi, prvo kao igrač, a potom i kao trener.
Pružao maksimum
Interesantno je da je Martinović početkom prošle decenije četiri godine igrao za reprezentaciju BiH, iako, dok nije došao u Banju Luku, nikad nije boravio na ovim prostorima. Ali, to mu nije smetalo da na svakom meču da sve od sebe za što bolji rezultat.
- Za reprezentaciju BiH zaigrao sam na poziv selektora Seada Hasanefendića i pokojnog Zlatka Marića i moram reći da se nisam pokajao. Naprotiv, igrao sam četiri godine, bilo mi je predivno i, iskreno, pamtim samo pozitivne stvari iz tog vremena. Jedino čime nisam bio zadovoljan jeste to što se nismo plasirali ni na jedno veliko takmičenje, a zaslužili smo bar jedno – tvrdi Martinović.
Prema vlastitom priznanju, uvijek se veoma obraduje kada sretne nekog od tadašnjih reprezentativnih saigrača.
- Imali smo sjajnu atmosferu u ekipi i zato smo i ostali u odličnim odnosima. Volim kada imam priliku da se vidim s nekim od njih, prošle godine sam se u Parizu sreo s Mirsadom Terzićem, često sam gledao Muhameda Toromanovića dok je igrao u Kreteju, a s Draganom Počučom u skoro svakodnevnom sam kontaktu – ističe Martinović.
U Banjoj Luci, kao igrač Borca, proveo je dvije godine, a u sjećanje su mu posebno ostale urezane utakmice protiv Šahtjora iz Donjecka te norveškog Sandefjorda. Te sezone, 2000/01, „Crveno-plavi“ igrali su Kup EHF-a, a prvi jači rival bili su im Ukrajinci. U prvom meču Šahtjor je trijumfirao sa 31:22 i činilo se da je revanš u Boriku samo puka formalnost. Ali...
- U Donjecku smo djelovali kao razbijena banda, nedostajalo nam je iskustva za takve utakmice, a i ja sam debelo podbacio, tako da smo doživjeli ubjedljiv poraz.
Ali, nije nas to pokolebalo, s trenerom Zoranom Dokićem svakodnevno smo radili analize i to je dalo rezultat. U Boriku, nošeni velikom podrškom sa tribina, odigrali smo jedno fenomenalno drugo poluvrijeme i slavili s nevjerovatnih 33:15! Meni jedna od najdražih pobjeda – prisjeća se Martinović.
Kobni promašaj
A onda je uslijedio sada već historijski dvoboj sa Sandefjordom. Norvežani su u prvoj utakmici slavili sa 29:21, ali je Borac u revanšu, pred preko 5.000 navijača, bio na pragu podviga.
Vodio je sa 26:19 i imao posljednji napad. Martinović je bio najiskusniji igrač tadašnjeg tima Borca, ali je u posljednjim sekundama promašio šut za prolazak u narednu rundu.
- Vjerujte da me i dan-danas proganja taj promašaj!
Mada, mislim da smo mi svoju šansu za bolji rezultat propustili u prvoj utakmici, u Norveškoj, u kojoj je Truba (golman Zlatko Radomirović, op. a.) imao bezmalo 30 odbrana. U Boriku smo, u ambijentu za pamćenje, nošeni fenomenalnom podrškom “Vulturesa”, došli na korak do podviga i tu, na žalost, stali – istakao je Martinović.
Trener mladih u Klišiju
Martinović danas živi u Francuskoj i trener je u Klišiju, klubu iz okolice Pariza, i planira se tu trajno nastaniti.
- Tu sam već drugu godinu, radim s mlađim selekcijama, i planiram od naredne godine početi i s mini rukometom koji je u Francuskoj veoma popularan. Uostalom, sebe vidim u Francuskoj i u budućnosti. Imam troje djece, kćerka je student, a sinovi, od 10 i 12 godina, rođeni su u Francuskoj, ovdje idu u školu i lijepo nam je ovdje, pa ne želimo bilo šta mijenjati – zaključio je Martinović.
107
golova postigao je Martinović u dresu Bosne i Hercegovine.
