Evropsko prvenstvo u Njemačkoj, kao i sva velika takmičenja, donosi svijetu sporta nove pobjednike, ali i gubitnike.

Turnir u kojem ili jesi ili nisi može mnogo značiti za karijere igrača, a pogotovo trenera, koji se uvijek prvi nađu na vjetrometini nakon loših rezultata, ali su isto tako i prvi da uberu plod dobrog rezultata i potencijalnog iznenađenja.

Vrhunski posao

Jedan od primjera dobrog vođenja tima je i Murat Jakin (Yakin). Selektor Švicarske na klupu je sjeo 2021. godine, nedugo nakon što je bh. stručnjak Vladimir Petković napustio tu poziciju. I čini se da su Švicarci uradili dobar posao vjerujući mu. 

Ovogodišnjem Euru nedostaje uzbuđenja, prvenstveno zbog formata, ali je Švicarska bila dašak svježeg zraka na turniru punom smoga. Poslije uvjerljive pobjede protiv Mađarske, a onda remija protiv Škotske i favorizirane Njemačke, na red je došla i Italija. Najblaže rečeno, Švicarska je pregazila branioca titule i poslala ih kući nakon osmine finala.

Slična je priča i s Gruzijom. Vili Sanjol (Willy Sagnol) je preuzeo selekciju Gruzije 15. februara 2021. godine, a od tog trenutka do danas napravio je čudo. Kada je BiH igrala s njima 2022. godine, to nije bila neka reprezentacija od koje bi se iko plašio. 

Međutim, na premijernom Euru su uspjeli skinuti skalp kojeg se ne bi postidjele ni mnogo jače reprezentacije. I kod Gruzijaca je na Euru sve teklo prirodno. Prvo su od Turske izgubili jer su ušli s previše respekta. 

Onda je s Češkom izvučen krucijalni bod, da bi u posljednjem kolu, u stilu Španije s početka prošle decenije, rutinirali Portugalce (2:0) i tako osigurali plasman među najboljih 16 reprezentacija Starog kontinenta.

Tu je svakako i selekcija Slovenije koja je s Matjažom Kekom na čelu napravila historijski rezultat plasiravši se u osminu finala, iako su pored njih bile selekcije Engleske, Danske i Srbije.

Nedostatak uspjeha

Međutim, nije sve uvijek tako bajno. Upravo je Srbija jedan od primjera kada sve pođe po zlu, a selektor „nadrapa“ radi toga. Dragan Stojković Piksi je na udaru javnosti poslije ispadanja Srbije sa Eura, nakon što su, pravedno ili ne, ušli s visokim ambicijama na turnir. Kada je došao svojevrsni raspad sistema, onda je selektor bio kriv.

Slična situacija je i kod Danske. Kasper Hjulmand je, nakon dolaska u polufinale na Euru 2020, bez pobjede kao selektor na posljednja dva velika takmičenja. Savez i javnost jednostavno nemaju strpljenja za takve neuspjehe. Nikoga od njih ne interesuje što je došla smjena generacija, te da su neke zvijezde u podmaklim igračkim godinama ili više ne nastupaju za selekciju.

Eklatantan primjer kada trener radi najbolje što može sa selekcijom, a da to jednostavno nije dovoljno je Italija. „Azuri“ su, više-manje, šokantno ispali od Švicarske, iako je Švicarska na turniru bila mnogo bolja, ali ovo je ipak Italija. Međutim, ono što neki ne shvataju je da u italijanskoj reprezentaciji jednostavno nema dovoljno talenta. Igrači su ispodprosječni, a oni drugi, koji su trebali postati zvijezde, nisu nikad dosegli taj nivo. Lućano Spaleti (Luciano Spalletti) nije mogao mnogo bolje sa selekcijom u kojoj su mu nedostajali neki veterani. Na kraju, on i neke od njegovih kolega će ispasti krivi, a koliko jesu ili nisu se uvijek može gledati s različitih strana.

Hrvatski primjer

Postoje i selekcije poput Hrvatske, koja je podbacila, ali javnost i Savez vjeruju selektoru. Zašto? Zlatko Dalić je s „Vatrenim“ osvojio srebro i bronzu na posljednja dva Mundijala, pa to što ispadne na Euru i ne padne toliko teško navijačima. Dalić ima dovoljno kredita, a njegov jedini grijeh na ovogodišnjem Euru je bio to što se previše uzdao u Luku Modrića, koji ima 38 godina.