Povremeni reprezentativac BiH iz mađarskog Mezokovesda Dino Beširović odigrao je prijateljsku utakmicu protiv MTK (2:2).
- Napokon da su došle i utakmice, svi smo jedva čekali, nakon toliko vremena. Igrali smo prijateljski susret, dvaput po 60 minuta, da što više igrača igra. Na našem glavnom stadionu, bez publike. To što nema publike najgore ja za sve nas i nije to pravi užitak. Međutim, barem smo krenuli. U nedjelju idemo kod Ferencvaroša u Budimpeštu, prijateljska, bit će i TV prijenos, a onda počinje službeni nastavak, kaže Beširović za "Slobodnu Dalmaciju".
Kakva su pravila?
- Na početku utakmice nema rukovanja, nema pozdravljanja. Kad postigneš gol nema grljenja, sve je vrlo suzdržano.
Postigli ste gol, kakav?
- Da, zabio sam gol, lijepa akcija cijele ekipe i na kraju sam samo trebao prisloniti loptu u mrežu.
I nisu Vam čestitali?
- Čestitali su, ali samo riječima ili dodirom šakama, znate ono, šaka ispružena kao pozdrav, bravo, idemo dalje.
A što je s pljuvanjem na travu, to je zabranjeno?
- Da, to nije dopušteno. Ne smije se. Ako sudija to vidi odmah žuti karton vadi.
Pa kako izdržite cijelu utakmicu samo gutati pljuvačku?
- Pa ono… Mora se! Ako baš moraš, onda gledaš da sudija ne gleda i ne vidi te!
Možete li barem svlačionicu koristiti?
- Možemo koristiti svlačionicu, sve normalno, tuširamo se u klubu već desetak dana. I sad ćemo autobusom u Budimpeštu, sve kao i ranije. Prije smo nakon treninga odlazili kućama, sad smijemo svlačionice. Nisu nam ni temperaturu mjerili, međutim moramo se obavezno dvaput tjedno testirati na koronu. Jedan od nas je imao koronu, a nikakvih simptoma nije imao. Sad se na testu pokazalo da je razvio antitijela i nadvladao je bolest. Ime vam ništa ne bi značilo, pa da ga ja sad ne spominjem. S nama je sad normalno.
Je li vas strah korone?
- Da budem iskren nije, stvarno nije. Ali moramo se paziti jer imamo u sedmici dvaput testiranja i ako se netko slučajno zarazi mora 14 dana u karantinu, a onda ostaješ bez utakmica i treninga i toga me jedino strah, ne bi bilo ni dobro ni ugodno.
Kakvo je ukupno stanje kod vas u Mezokovesdu, kako je u Mađarskoj?
- Mađarska je cijela OK, već sedam dana. Sve normalno radi, restorani, marketi, tržni centri. Grad je skroz mali, 12.000 stanovnika, mi igrači pretežno živimo u Egeru ili Miškolcu koji su veći gradovi, udaljeni 20 minuta vožnje, možda pola sata.
Kako ste inače nakon odlaska iz Hajduka? Jeste li se nadali povratku?
- Igram dobro, oporavio sam se od ozljede još u Splitu, a ovdje sam dobio kontinuitet igara i to mi je važno. A za Hajdukom žalim što nisam u tako velikom klubu dao veći doprinos. Izgubio sam cijelu sezonu zbog ozljede čim sam došao. Kad sam se vratio kod trenera Oreščanina dobio sam par utakmica s klupe, prošao pripreme, a onda je on na žalost otišao. Dolaskom Burića za cijelu polusezonu jedini ja nisam dobio priliku u prvih 11, ali nikom ništa ne zamjeram, svaki trener ima svoju viziju. Uvijek će mi biti žao što pred onakvim navijačima kakve Hajduk ima nisam odigrao više utakmica i pokazao zbog čega sam zapravo doveden. To sad pokazujem u Mađarskoj. Osjećao sam da moram nešto promijeniti i super mi je sad ispalo.
Porodica Beširović iz Živinica je familija hajdukovaca, kaže Dino, zato mu je još više žao što je dotakao Hajduk, a nije uspio ostati. Imao je peh ozljede u Sofiji protiv Slavije, a utakmicu ranije u Osijeku takođet je počeo u prvih 11.
- Otac Nail, koji sad ima školu nogometa u Živinicama kod Tuzle, igrao je za Slobodu, ali uvijek je volio Hajduk koji nam je bio pojam. Tako se to prenijelo i na mene”.
U Živinice nije svraćao odavno, posebno ne otkad je korone:
- Raspored nam je bio malo naporan, svaka tri dana utakmica, a onda prekid… S obitelji sam ovdje u Mađarskoj, uz mene je supruga Elmira i naša mala kćerkica Asja koja je nekidan imala treći rođendan. Izađemo, šetamo kroz park, mala vozi bicikl… Život se normalizirao.
