Doskora bili smo bare-bare. Ni jednima, ni drugima nije bilo dopušteno da prođu do grupne faze ičega, ni Lige prvaka ni Evropske lige, ali smo se za razliku od Crne Gore, mi u BiH dičili da smo igrali barem treće pretkolo nečega. Igrali su Željo i Sarajevo čak i plej-of za ulazak u Kup UEFA... 

Od tada prošlo je 17 godina u najgorem, deset u najboljem slučaju. Stativa Damira Hadžića, sjetit će se fudbalski zaljubljenici u bordo boju, koštala je bordo "diva" remija u Klužu i historijskog uspjeha.

Za sve to vrijeme crnogorski prvaci nisu uspijevali proći prvu prepreku u Ligi prvaka - sve do sinoć kada se eto i to moralo desiti, pa da više ni crnogorski fudbal ne smatramo repom bez korijena. Može se, znači. Samo mi u BiH kao da smo osuđeni na nemoć.

Djeluje tužno i razočaravajuće da je bilo moguće igrati treće pretkolo 2002. u slučaju Željezničara (protiv Njukasla), ili 2007. kada je Sarajevo eliminiralo Genk prije duela sa Dinamo Kijevom, a da je to nemoguće evo godinama poslije.

Sarajevo je ove godine igralo protiv Seltika, pa i da je snažno poput nemjerljivih Dinama ili Zvezde, vjerovatno opet bh. prvak ne bi prošao.

Stoga je poraz od 1:2 u Glazgovu, s obzirom na vrijednosti ekipa i reputaciju, zaista rezultat vrijedan hvale, ali kad sve sabereš i oduzmeš nama je preostalo samo da slavimo dostojanstvena ispadanja. Dotle smo se dotjerali.

Kao onda kada smo u kvalifikacijama dopustili Samiru Nasriju da nas učini ponosnim jer smo trebali deklasirati Francusku, ali smo odigrali hrabrih i dostojanstvenih 1:1.

Najbolji primjer stagnacije bh. fudbala je prošlogodišnji Željin. Izvukli su plavi u drugom pretkolu Evropske lige Apolon Limasol s Kipra i na tu ekipu krenuli s pojačanjem iz druge kiparske lige koje je najavljeno na sva zvona.

O čemu onda mi pričamo?

Fudbaleri Sarajeva dobri ste bili.