Od dječaka s Velebita, preko izbjegličkih dana u Zadru, godina borbe, rada, truda, igranja u Premijer ligi BiH, osvajanja statusa jednog od najboljih svjetskih nogometaša pa do predvođenja hrvatske reprezentacije do titule viceprvaka svijeta u Rusiji i osvajanja “Zlatne lopte”.
Sve je to u 32 godine svog života prošao Luka Modrić, put od trnja do zvijezda. U ovo vrijeme prije 25 godina, Modrić je učio igrati nogomet udarajući ispuhanu loptu na parkingu hotela u kojem je živio kao izbjeglica, a prije 15 je bio najbolji igrač u Bosni i Hercegovini. Danas je Luka osvajač “Zlatne lopte”.
Na obroncima Velebita
Dileme nije bilo, ni prvaci Francuzi ni Belgijci i Englezi nisu imali igrača koji je toliko značio njihovoj reprezentaciji. Veznjak Hrvatske je umjetničkim performansom na ruskim terenima na najbolji mogući način zaokružio svoj životni put.
Modrićev uspon do vrha bio je dug i težak, a nije mu bilo lako ni posljednjih godina nakon problema sa zakonom u Madridu i Hrvatskoj, zbog čega se veliki broj navijača okrenuo protiv njega. Uoči Svjetskog prvenstva, dobio je optužnicu za lažno svjedočenje na suđenju Zdravku Mamiću, strahovalo se kako će sve to utjecati na njegove igre, ali je on odigrao turnir života.
Lukina porodica je iz Modrića, zaselka Zatona pokraj Obrovca u Dalmaciji, smještenog na kršovitim obroncima Velebita. Njegovi roditelji su do početka ratnog ludila radili u obrovačkim socijalističkim preduzećima. Heroj “Vatrenih”, iako rođen u Zadru, živio je do svoje šeste godine na padinama Velebita, u mjestu gdje su se lokalci šalili da u takvim uvjetima mogu preživjeti samo Modrići i poskoci.
Nakon polufinala u Rusiji, društvenim mrežama proširio se videosnimak filma Pavla Balenovića, gdje se u kadru u svom selu na Velebitu pojavljuje dječak pastir okružen vukovima, a danas jedan od najboljih veznjaka svijeta.
Njegova porodica se 1991. zatekla na okupiranom području na kojem su razulareni pripadnici srpskih snaga započeli provoditi teror nad Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći. Nakon što su kod Maruna ubili šestero staraca, četnici su 18. decembra 1991. izrešetali rafalima starog Luku Modrića, djeda poznatog fudbalera, koji je bio pola kilometra udaljen od kuće.
- Kad smo taj dan čuli rafale, pomislili smo na najgore, da su opet nekoga ubili. Tražili smo starog Luku, koji je otišao za blagom, i pronašli ga mrtvog. Nakon pokopa, roditelji i mali Luka nekako su uspjeli prijeći u Zadar. Čim su izašli, odmah su im zapalili kuću – ispričao je Stanko Modrić, bliski rođak.
Kad su se kao izbjeglice pojavili u Zadru, mali Luka i njegovi roditelji dobili su smještaj u hotelu “Iž”. Stipe Modrić uskoro je kao mehaničar pronašao posao u Hrvatskoj vojsci i, kako je hotel “Iž” blizu stadiona NK Zadar, sina je upisao u fudbalsku školu 1992. Niko tada nije mogao pretpostaviti da će taj dječak, koji je živio u siromaštvu, ispisati fudbalsku historiju.
Dokazao klasu
Govorili su mu da je sitan, preslab, previše sramežljiv za nogomet, da neće uspjeti, nisu se klubovi otimali za njega... Njegov voljeni Hajduk nije ga želio u svojim redovima, ali je uspio doći do Dinamo.
A svojevrstan apsurd predstavlja i činjenica da je najbolji nogometaš na Svjetskom prvenstvu i kapiten viceprvaka Mundijala prije 15 godina igrao na bosanskohercegovačkim rovitim terenima i bio proglašen za najboljeg igrača Premijer lige! Luka je tada imao 18 godina, došao je iz Dinama na posudbu u Zrinjski kako bi spasio taj klub od ispadanja iz Prve lige. U tome je uspio i pokazao stručnjacima i navijačima u našoj zemlji kakav talent posjeduje.
Vratio se u Dinamo, poslije potpisao za Totenhem pa onda za veliki Real Madrid.
Za samo nekoliko godina, Modrić je postao igrač za kojeg se otimaju najbogatiji evropski klubovi. U međuvremenu, neimaština je napustila njegovu kuću. Glavni junak priče Luka Modrić dokazao je klasu, bio je pravi predvodnik najbolje hrvatske generacije nogometaša ikada.
