Hrvati su gubili, pa su se vraćali. Dobijali udarce u pleksus i ispod njega (kao kada promašiš penal pred sam kraj drugog produžetka, ili primiš gol iako si sebe već video u polufinalu), pa ustajali kao da se ništa nije desilo.

Zasluživali, a ne zazivali sreću. Gubili glavu samo u svlačionici, a ne na terenu. Čak i Lovren, bokte, izgleda kao da će da priveže leptir–mašnu, prije nego što savršeno ukliza, a makar mi navijači Liverpula znamo kakav Loci zna biti...

"Večeras san vidija kako se i dica kroz minut pritvaraju u jude", rekao bi Miljenko Smoje.

Svi su pokazali da su "judi", svi sem jednog.

Ne znamo još kome će pripasti "Zlatna lopta" – bilo bi pošteno da ta odluka sačeka trenutak tik prije nego što se ugase svjetla u Moskvi – ali znamo ko je laureat nagrada kao što su "Najveća budala prvenstva", "Najgluplji čovjek u Rusiji", "Derište decenije", "Neotesani šarlatan" ili jednostavno "Luzer vijeka".

O čemu li danas misli Nikola Kalinić, zaboga? Koliko armirani mora da bude taj zid u koji, ako mu je ostalo iole obraza, udara svakog jutra? Je li prekrio svako ogledalo u kući crnim zastorom, kako se to na Balkanu radi kada neko u domu umre? Navija li, onako baš iskreno, za svoju zemlju, ili ipak, onim najpoganijim djelićem duše, želi da na osnovi pozlaćenog trofeja 15. jula ipak ne bude upisano "2018 Croatia", kako bi mogao sebi da oprosti ono što je neoprostivo?

Ne bi mu niko bio u koži, zaista. Postaneš fudbaler ne zbog novca i zbog slave, postaneš fudbaler da bi jednog dana zaigrao na Svjetskom prvenstvu u fudbalu, da bi se prošetao hodnicima kojima odzvanja bat stopala Pelea, Garinče, Krojfa, Maradone; mogu ti zidovi biti na raznim meridijanima, ali u sve je ugrađena strast, ljubav, patnja i osmjesi.

Samo da se pojaviš tu, kao jedan od dvadeset koje je izabrala tvoja zemlja, kao jedan od njih sedam stotina koje će pamtiti generacije, zar nije to ostvarenje sna?

A zamisli, Kaliniću, tek da tvoja reprezentacija ne bude usputni prolaznik, nego da pobijedi, pa pobijedi opet, pa pobijedi još jednom, i dođe u meč u kojem se odlučuje o tituli svjetskog prvaka; a ti sve to propustiš, jer si budala, jer si Balkanac, jer si napravio glupi dišpeto (sjećate se priče o Saletu Đorđeviću i Vladimiru Radmanoviću, onog "Je l' sad shvataš, sine?"), jer si iz svoje lude tridesetogodišnje glave istjerao onog dječaka koji je prvi put pojurio za loptom, tamo u Solinu.

Okej, volio si vjerovatno "Bile", nisu oni odavno ono što su bili, no u Dalmaciji je ljubav prema Hajduku neupitna i jača što momčadi sa Poljuda ide gore i gore; kad si prvi put obukao bijeli dres, bilo ti je puno srce, a onda te pod zastavu zvala repka, pa si bio ponosan i na sebe i na svoju zemlju. A možda i ona na tebe malo...

Godine 2014. Hrvatska je igrala Svjetsko prvenstvo, ali te nisu zvali, i sigurno si tada sebi rekao da ima vremena, bićeš za Rusiju spreman i u najboljim godinama, imao si i nekoliko dobrih transfera – opet, to je lijepa stvar, ali nisi zato odlučio da tjeraš balun – i eto te, tu si, najzad.

A onda u čovjeku proradi to balkansko – ili samo primitivno? Da nas se ne optuži za uzgajanje stereotipa! – sujeta bude jača od sna, individualno od kolektivnog, a bezobrazluk od pameti.

Nikola Kalinić nije želio da bude vodonoša Mariju Mandžukiću, bilo mu je ispod časti da ulazi na nekoliko minuta (a šta bi svako od nas dao za minut na Mundijalu!), znate već tu priču kako je folirao da je povrijeđen, i selektor Zlatko Dalić imao je dovoljno herca i hrabrosti da ga degažira iz onolike Rusije.

Okej, da je Nikola lako kvarljiva voćka bilo je jasno i prije ovog ljeta. Iz Fiorentine, gdje su ga prigrlili kao nasljednika Marija Gomeza, prije nego što su golovi presušili, otišao je na ružan način – izmislio je da ima neke porodične probleme, a pregovarao sve vrijeme sa Milanom – ali selidba na San Siro nije bila nimalo produktivna (šest golova na 41 nastupu!), mada je pitanje koliko je kriv on, a koliko je do tegobnog balasta kineske proizvodnje što se natkrio nad gradom Madonine.

Svjetsko prvenstvo mogla je da mu bude prilika da pokaže da vrijedi – obaška što bi i siromašni roso–neri više voljeli da je u izlogu – i sigurno bi dobijao mig i prije Kramarića, i danas bi i on bio heroj nacije, i pjevale bi se pjesme i o njemu, i čekao bi nedelju da okrzne pehar koji sanja svaki dječak koji udari loptu i shvati da nema ljepšeg osjećaja od toga.

Nikola Kalinić umjesto toga je odabrao da bude najgluplja priča prvenstva; negacija i duha zajedništva i ljepote ove igre, potiranje svega i podsjećanje da su i ti moćni Hrvati ipak i dalje malo Balkanci. Samo, na polzu nacije, bez posljedica...