Azra Numanović (27) članica je najuspješnijeg ženskog nogometnog kluba u BiH - SFK 2000 iz Sarajeva, a ujedno je i reprezentativka naše zemlje. Već 14 godina ruši predrasude da je nogomet isključivo muški sport, a kada nije na terenu, Azra je u kancelariji, jer je istovremeno i generalni sekretar kluba.  

U razgovoru za “Dnevni avaz” ova uspješna djevojka govori o svojim počecima, putovanjima, prijateljima, nastupima za reprezentaciju, utakmicama Lige prvaka...

- U nogomet sam se zaljubila još kao mala, dok sam sa prijateljima ispred zgrade i u dvorištu igrala lopte. Moja generacija nije imala telefone i laptope pa smo sve naše slobodno vrijeme provodili vani. Stavimo dva kamena na put i samo počnemo šutati loptu. To su bili počeci – kaže Numanović te ističe da ona golove daje glavom.

Prvi trening

Kada ste počeli trenirati?

- Rođena sam u Zvorniku. Kad je rat počeo, morala sam s roditeljima ići iz tog grada pa smo tako kratko bili u Sloveniji, a zatim i u Njemačkoj. Čim se rat završio, vratili smo se prvo u Živinice, gdje je živjela moja tetka. Tu sam završila osnovnu školu, a onda smo se preselili u Sarajevo, gdje sam upisala Drugu gimnaziju, a ubrzo i počela trenirati.

Šta Vas je dovelo u SFK?

- Na moru sam upoznala djevojku iz Sarajeva, koja je trenirala nogomet. Meni je to bilo iznenađenje, jer nisam ni znala da imamo ženski klub. Rekla mi je da joj se javim ako ikad dođem u Sarajevo. I tako je i bilo. Prvog dana, čim sam došla, nazvala sam je i otišla na prvi trening.

Šta Vas je kao djevojčicu privuklo da zavolite “muški” sport?

- Prvo sam tri godine trenirala odbojku, zatim rukomet, a čim sam saznala da u našem gradu postoji ženski nogometni klub, priključila sam se. To je bilo još 2004. Kada sam s roditeljima odmah nakon rata bila u Sarajevu, prolazili smo pored stadiona na Koševu, a zatim i pored Grbavice. Gledala sam u stadione i sebe zamišljala kako ću jednom obući pravi dres i zaigrati neku pravu utakmicu. Ta mi se želja ostvarila.

Kako su Vaši roditelji reagirali kada su saznali da Vas zanimaju utakmice, lopta, navijači...?

- Uvijek su me podržavali. Moj otac je bio sportista i igrao je za Drinu iz Zvornika i nekako je sport uvijek bio prisutan u našoj kući. Iskreno, imali su neko vrijeme, ne otpor, već su razmišljali hoću li s time imati budućnost. Njima je na prvom mjestu tada bila škola. Poslije su vidjeli da je ovo moja ljubav i da uživam u tome.

Podrška prijatelja

Kako reagirate na negativne komentare, da nogomet nije za djevojke?

- Nikad nisam doživjela negativne komentare. Prijateljice su me uvijek podržavale. One se nisu mnogo bavile sportom, samo neke su trenirale košarku ili odbojku. Kada bih pošla na takmičenje, uvijek su me podržavale.

Igrate i za reprezentaciju.

- Mnogo vremena provodim u kancelariji pa nemam baš mnogo snage za utakmice i treninge. Ipak, naravno, i dalje igram, ali mi je fantastično to da radim posao koji volim, jer je nogomet moja strast. Zbog njega sam, recimo, zanemarila i studij germanistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, jer sam počela raditi i otvarala su mi se druga vrata. Sada germanistiku planiram zamijeniti nekim menadžerskim ili sportskim fakultetom.

Muzička škola  

Završili ste Osnovnu muzičku školu.

- Nekad sam mislila da ću biti u muzici pa sam svirala harmoniku i to je išlo dosta dobro. Čak sam išla i na takmičenja, osvajala nagrade. Nažalost ili srećom, dok sam se jednom pripremala za Evropsko prvenstvo u sviranju harmonike, sa prijateljima sam ispred zgrade igrala lopte, slučajno sam pala i povrijedila ruku. Moja tadašnja profesorica harmonike bila je bijesna, jer zbog toga nisam mogla na takmičenje. Tako sam harmoniku zamijenila kopačkama.

Imate li savjet za djevojčice koje se žele baviti nogometom?

- Najvažnije je da istraju. Talent nije odlučujući faktor, jer ja uopće nisam bila talentirana. Potrebno je mnogo trenirati, jer se ništa ne može izgraditi preko noći. Vještine se mogu steći jedino višegodišnjim radom. Moraju biti strpljive. Počela sam da treniram na šljaci i, korak po korak, stigla sam ovdje.

Uspomene sa putovanja

- Putovanja su neizbježna i svako je lijepo i važno na svoj način. Najdraža su mi ona s reprezentacijom i klubom. Sa putovanja donesem mnogo uspomena, fotografija i uvijek pozitivnih priča – govori Numanović..

Prvo poluvrijeme slikam, drugo igram

- U fotografiju sam se zaljubila dok sam išla na seminare i internacionalne utakmice. Vidjela sam da nam to u klubu fali. Uložila sam svoj novac i kupila prvi fotoaparat. O fotografijama sam učila preko interneta i gledala kako to drugi rade. Na početku sam fotografirala prvo poluvrijeme, a u drugom uđem i igram. Tako i danas radim – govori Azra.

Neke klubove pobijedimo i sa 20 razlike

Gdje je ženski nogomet u BiH danas?

- Mi pobijedimo neke klubove i sa 20 poena razlike i to je tužno. SFK 2000 je godinama uvjerljivo prvi, jer u našoj zemlji nemamo konkurenciju. Nažalost, kada nastupimo u Evropi, umjesto napada, igramo odbranu, što je druga taktika. Istrajnost i stručni ljudi trebaju svakom timu pa tako i nama. Ženski nogomet jeste zapostavljen, ali generalno, i sport u cijeloj državi.