Mihajlo Vuković i zvanično je preuzeo priznanje za životno djelo koje je trebao dobiti još 2017. u okviru tradicionalne manifestacije “Izbor sportiste godine u Bosni i Hercegovini”.
No, zbog zdravstvenih problema, popularni Miki je uglavnom boravio na liječenju u španskoj Valensiji, gdje je dugo radio i gdje također živi, pa je nagradu preuzeo tek ovih dana u Tuzli, gradu u koji je došao 1966. godine i ostao zauvijek vezan...
Bez poraza
- Nagradu mi je uručio moj prijatelj i poznati košarkaški radnik iz Tuzle Mirsad Đonlagić. Mene je Tuzla prihvatila, kao student bez dinara u džepu dobio sam stipendiju, kvalitetnu ishranu. Završio sam fakultet, oženio se Tuzlankom, tu sam dobio i djecu. Tuzla je moj grad - kaže Vuković za naš list.
Iz rodnog Kraljeva Vuković je došao u Tuzlu, gdje je završio aktivnu košarkašku karijeru kao igrač te počeo trenersku, koju je u Tuzli krunisao osvajanjem Kupa evropskih šampiona 1989. godine sa Jedinstvom.
Danas, Vuković spada među najtrofejnije trenere u ženskoj košarci u Evropi.
- Jedini sam trener koji je otišao iz bivše Jugoslavije te u inozemstvu završio sezonu bez ijednog poraza, a sa tri osvojena trofeja. Čak nismo izgubili ni prijateljsku utakmicu - prisjeća se Vuković, koji je 1992. s košarkašicama Valensije osvojio evropsku titulu te Kup i prvenstvo Španije.
I u Jedinstvu i u Španiji sarađivao je s našom legendarnom košarkašicom Razijom Mujanović, koju je praktično otkrio i pružio joj šansu u seniorskoj košarci i s kojom ga veže iskreno prijateljstvo.
Ogroman trag
- Može se reći da sam otkrio Razu, ali ona ne bi bila to što je postala, a to je igračica svjetskog formata, da nije imala takav karakter. I sam sam podsticao njenu motivaciju, stalno sam joj pravio nove motive i ciljeve. Mislim da je Raza u svakom kasnijem treneru u karijeri s kojim je sarađivala tražila mene - kaže Vuković.
Ogroman trag je ostavio i u muškoj ekipi Valensije, koju je preuzeo 1995. godine i od druge lige doveo do trofeja u Kupu Španije (1998) te finala tadašnjeg evropskog Saporta kupa (poraz od italijanskog Benetona 1999. godine). Stoga nije čudno da mu se i Valensija odužila. Između ostalog, trenerska sala u okviru novog klupskog kompleksa je nazvana po Vukoviću.
- U klubu sam tada zatekao klince, a sa nama su stigli i prvi rezultati i titule i očito me ne mogu zaobići kad se nešto slavi. Taj kompleks je nešto predivno, uloženo je više od 20 miliona eura za izgradnju sala i terena - rekao je Vuković.
Radio s Kinđetom
Vuković nam je otkrio da je kao mladi trener u kadetima tuzlanske Slobode trenirao i najboljeg bh. sportistu u historiji Mirzu Delibašića. Legendarni Kinđe je košarkaški put počeo upravo u Slobodi prije dolaska u sarajevsku Bosnu.
- Moj prijatelj koji je vodio kadete Slobode polagao je ispite na fakultetu i ja sam kraće vrijeme, možda dva mjeseca, trenirao ekipu. I Mirza Delibašić je bio s njima i imali smo dobre relacije - kaže Vuković.
