Današnji dan, 7. juni, upisan je u historiju svjetskog sporta kao jedan od najtužnijih. Ovo je dan kada je otišao Dražen Petrović.
Dana 7. juna 1993. godine na autoputu u blizini njemačkog grada Ingolštada u stravičnoj saobraćajnoj nesreći život je izgubio, po mnogima (uključujući i autora ovih redaka), najbolji evropski košarkaš svih vremena.
Otišao je u naponu snage, u 29. godini, u trenutku kad je postao prvi Evropljanin u NBA koji je tamo nešto značio. I ne samo da je nešto značio, udario je temelje Dirku Novickom, Toniju Kukoču i Parkeru, Peđi Stojakoviću i Vladi Divcu, svim evropskim košarkašima koji su nakon njega uspjeli u NBA.
Dražen je bio taj koji je Amerikancima pokazao da se košarka igra i van SAD.
- Nisam mogao podnijeti tog čovjeka. Niko ga ništa nije razumio, a volio je pričati. No, po meni je on apsolutno najbolji šuter svih vremena. Boljeg nisam vidio.
Kada ovo za jednog Evropljanina, bijelca, kaže jedan od najboljih NBA šutera u historiji igre, onda to mora nešto značiti. A ako Redži Miler (Reggie Miller) za Dražena kaže da najbolji šuter svih vremena, onda mu treba vjerovati.
Zanimljivo, Amerikanci upravo Milera smatraju ponajboljim NBA šuterom u historiji, ali on je tu titulu predao Petroviću.
Danas, 25 godina nakon njegove smrti, velikan svjetske košarke ne izlazi iz srca svojih vjernih obožavatelja, poštovalaca, bivših saigrača i suparnika.
U grupu nekadašnjih Petrovićevih saigrača spada i Deni Ejndž (Danny Ainge), nekadašnji sjajni košarkaš, a danas predsjednik Boston Keltiksa s kojima je u igračkim danima osvojio dva naslova NBA prvaka. Ejndž je prvi put uživo gledao Dražena na McDonald’s Openu u Madridu 1988. godine, a sudbina je htjela da su nešto kasnije igrali zajedno u Portlandu i postali dobri prijatelji.
“Košarka mu je bila sve”
- Kada me Sakramento 1990. mijenjao u Portland, Dražen i ja smo razvili poseban odnos. Puno smo vremena proveli zajedno tokom te sezone, prije treninga, poslije treninga, na putovanjima. Puno smo puta ručali zajedno. Naše je prijateljstvo počelo zbog mog velikog poštovanja prema njemu. Čitao sam puno o njemu, ali kad sam ga vidio na McDonald’s Openu, još sam ga više zavolio kao igrača - ispričao je Ejndž za ''Boston Herald''.
Petrović u Portlandu nikad nije dobio pravu priliku, a kvalitetu je potvrdio nakon odlaska u Nju Džerzi Netse.
- Nije bio odličan u odbrani i nije bio posebno brz, ali je itekako dobro razumio ofenzivni dio igre i bio je veliki takmičar. Puno veći nego što su ljudi mislili. Košarka mu je bila sve - rekao je Ejndž, pa se prisjetio jedne anegdote iz zajedničkih dana u Portlandu.
“Bio je potpuno posvećen”
- Jesam li vam ikada ispričao priču o sobnom biciklu? Jedan dan smo imali jutarnji trening nakon kojeg smo ostali vježbati šut. Uzeli smo nakon toga ručak i otišli u njegov stan jer nije bilo puno vremena do sljedećeg treninga. Dražen je krenuo voziti sobni bicikl, a ja sam zaspao. Kad sam se probudio, on je još vozio bicikl. Sat kasnije ponovo smo bili u teretani. Eto koliko je bio fanatičan - dodao je Ejndž.
Koliko je Dražen volio košarku, možda najbolje govori njegova izjava iz 1989. godine:
- Lopta, čovječe, to je moja ljubav. Uvijek je nosim u autu. Kad mi dođe, odem u dvoranu i ispucam 100, 200 ili 500...