Tog 17. januara 1942. godine u Louizvilu u Kentakiju rođen je on, jedan od najvećih ikada. Dali su mu ime Kasius Marceluis Klej Junior (Cassius Marcellus Clay Jr). Odrastajući na segregiranom jugu, iz prve je ruke iskusio rasne predrasude i diskriminaciju, ali se nije dao.
Kao dijete je pokazivao da nema strah, znao je ući u svađe i sa starijima, jednostavno je to nosio u sebi. A rana mladost je odredila njegov život. Kada je imao 12 godina, ukraden mu je bicikl. Bio je ljut, toliko ljut da je policajcu Džou Martinu (Joe) rekao kako želi pretući lopova. Ovaj mu je omogućio da se tuče, ali u ringu, na treninzima, u njegovoj maloj lokalnoj teretani i otad više ništa nije bilo isto.
Martin ga je vodio kao trener i počele su se nizati pobjede. Stigao je naslov prvaka Amerike, a 1960. godine Klej je postao olimpijski prvak. U Italiji je cijeli svijet vidio impozantnu figuru, munjevitu brzinu i besprijekoran rad nogu. Dovoljno da postane novi američki junak i zasluži divljenje širom svijeta.
Nije stao, pa je sve nastavio kao profesionalac. Protivnike je redao kao na traci, a bio je nepobjediv u ringu i na riječima. Veliki brbljivac, ali s uporištem u borbama.
Bio je Klej, a onda je 1964. godine njegovo srce odlučilo drugačije. Pridružio se muslimanskom pokretu američkih crnaca Nacija islama. Htio je ime promijeniti u Kasije X, ali je onda postao Muhamed Ali (Muhammad). Vremenom je, kako to Amerikanci vole reći, prešao na ortodoksni islam.
Mnogo borbi je već tada imao, a najveća, znao je kasnije pričati, bila je 1967. godine. Priveden je u vojsku, odbio je regrutaciju iz vjerskih uvjerenja. Nije htio nositi pušku, a ponajmanje ići ratovati u Vijetnam. Uhapšen je, suđeno mu je i ostao je bez titule i bokserske dozvole.
Više od tri godine lutao je izvan boksa koji mu je toliko značio. Neki tvrde da ga je to koštalo više od 10 miliona dolara, ali on nikada to nije tako gledao. Samo je želio pobjeđivati, a vratio se i nastavio tamo gdje je stao. Pobjede je nastavio nizati nakon povratka 1970., a godinu kasnije vrhovni sud ga je proglasio nevinim.
Priča o njegovom boksu je za mnoge poput sklada najljepših simfonija. Udarao je jako, ali na poseban način. Nije bio staklene brade i sve oko njega je bilo poput magije. Boks, nastup, život... Njegove borbe su i danas gledane kao da se događaju posljednjih dana, jer u svakoj je davao maksimum i nije to bilo vrijeme kada se biraju protivnici. Pobjeda ili poraz, ako je u ringu, to je našlo svoje mjesto u historiji.
Privatno je uz boks redao brakove. Četiri puta je bio oženjen. Imao je devetero djece, uključujući i dvoje vanbračne.
Boksersku karijeru je zaključio 1981. godine bilansom od 56 pobjeda i tri poraza, a stigle su godine kada se potpuno morao posvetiti sebi. Tri godine nakon što je ostavio boks objavio je da boluje od Parkinsonove bolesti. I pored toga borio se, ostao je aktivan u javnom životu.
Koliko je mogao, ali vremenom sve rjeđe. Tri godine prije smrti Ali je podvrgnut operaciji spinalne stenoze, stanju koje je uzrokovalo sužavanje kičme, što mu je ograničilo pokretljivost i sposobnost komunikacije.
Tog 3. juna 2016. godine svi su se nadali još jednoj pobjedi, ali ovog puta protivnik je bio jači. Teška bolest ga je nadvladala i Kralj boksa je otišao. Na posljednji počinak ispratile su ga desetine hiljada ljudi.
Ko je bio Muhamed Ali? U najkraćem, teškaški prvak svijeta, legendarni bokser, borac za ljudska prva, filantrop i humanista. Svi se slažu, velikih prvaka je bilo i bit će, ali jedan je Ali. O njemu govore i današnja vremena, kada humanitarna udruženja koje je sam osnovao pomažu onima kojima je to potrebno.
