Temperatura i euforija, ne samo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini već u cijelom regionu raste uoči početka slavljeničke turneje „Bijelog dugmeta“. Najveća grupa na ovim prostorima slavi 50. rođendan i koncertom s kućnog praga – iz Doma mladih u Sarajevu u subotu, 11. maja, kreće u obilježavanje velikog jubileja.

Osnivač „Bijelog dugmeta“, tvorac muzičke priče koja ulazi u historiju i neprikosnovena muzička zvijezda Goran Bregović uoči koncerta, za koji vlada ogroman interes, dao je ekskluzivni intervju za „Dnevni avaz“.

Izuzetak je preživjeti

Mada je Bregović ostvario svjetsku karijeru, komponirajući i izvodeći muziku sa svojim „Orkestrom za svadbe i sahrane“, u Sarajevu je veći i od toga. On je frontmen „Bijelog dugmeta“.

Ž5 = 50 godina „Bijelog dugmeta“ nije mala stvar. S kakvim emocijama gledate na taj jubilej?

- Vjerovatno je mnogo ljudi u ono vrijeme mislilo da je rokenrol nešto djetinjasto. Za djetinjaste. A kada je Bob Dilan (Dylan) dobio Nobelovu nagradu, većina je pomislila što sam pomislio i ja - da je rokenrol, vjerovatno, najbolje u muzici što su zemlje pravile u drugoj polovini 20. vijeka. Jer rokenrol je jedna od onih stvari koje nisu neophodne za život. Kao što nisu neophodni filozofija, umjetnost... Ali ni ćevapima nije nephodna so. Samo što bi ćevapi bez soli bili malo bljutavi.

I sad kad smo nakon toliko drugo vremena sjeli da sviramo gitare, kao nekad, ponovo otkrivamo to čudo kako jedna jednostavna stvar kao što je rokenrol može biti tako uzbudljiva.

Zašto je, prema Vašem mišljenju, „Bijelo dugme“ preživjelo sve ono što je na ovim prostorima nestalo i uprkos svemu tome ostalo je grupa broj 1?

- Na tom, kako zoveš, našem prostoru nestanak je pravilo, ostati, preživjeti to je izuzetak. Desilo se da je „Bijelo dugme“ jedno od tih izuzetaka.

 Koji je za Vas najdraži period djelovanja grupe?

- „Bijelo dugme“ se stalno mijenjalo, ali ja sam uživao u svakoj od tih promjena. Možda su nekako najljepše uspomene na sami početak, kad smo svirali prve godine, nakon prvog albuma, gotovo 300 koncerta u godini. Bili smo na putu neprekidno u jednom starom kombiju koji se stalno kvario. Ali smo htjeli da stignemo do svake selendre u Jugoslaviji i da sviramo. Možda mi je taj period najdraži.

Zašto Vaš svjetski uspjeh na ovim prostorima nikada nije bio veći od „Dugmeta“?

- Nije lako biti veći od „Dugmeta“. To je otprilike kao: mogao si biti najveći na svijetu, ali u Sarajevu nisi mogao biti veći od „Indexa“. To je i moj slučaj - mogao sam da budem na svijetu ne znam šta, ali nije lako biti veći od“ Bijelog dugmeta“.

U subotu u Sarajevu kreće slavljenička turneja, što je nekako i logično. Šta je Sarajevo za Vas danas?

- Gledao sam nekoga kako priča o tome kako je hiljadu puta htio da zadavi, da zakolje svoju ženu, da je ubije na spavanju, da je otruje... Ali nikad, naravno, nije mu palo na pamet da se razvede od nje. Tako bih ja mogao da o Sarajevu kažem hiljadu stvari koje ne valjaju, ali sam Sarajlija. To je neizlječiva dijagnoza.

Postoji li mogućnost da napravite novu pjesmu za „Bijelo dugme“?

- Ne mogu da napišem te pjesme „Dugmeta“. I danas, kad ih sviram ponovo, uopšte ne znam, ne mogu da se sjetim u kakvom sam ih stanju napisao. A onda je nemoguće... Većina tih pjesama, bar ove bolje, bile su neophodne da se napišu. Ne mogu da pišem u ovim godinama ljubavne pjesme, to bi bilo zbilja groteskno.

„Bijelo dugme“ je muzika jednog vremena. I ako ste poželjeli to da čujete, vi ćete doći da to čujete. Kad idete da čujete Mocarta, ne zamjerate mu što nije nešto napisao u posljednja dva mjeseca. Naprosto, to je muzika jednog vremena. Vremena mog i vremena u kom je svijet bio u to vrijeme.

Nakon dugo vremena, svirat ćete u rok postavci bez „Orkestra za svadbe i sahrane“.

- Godi mi jer to su talentovani bivši dječaci, ali su talentovani. I bit će to dobro, siguran sam.

Ima li kod Vas nostalgije za „dobrim, starim vremenima“ ili trezveno gledate na vrijeme koje neumitno prolazi.

- Lijepo je znati da ima dobrih starih vremena. I dobro je znati da nisi baš nakalemljen, nego da si narastao iz nekog korijena. Onda nekako ljepše gledaš na vrijeme koje ide u jednom pravcu i uspomene koje idu u drugom.

Bit će ludo...

Otkrijte nam barem dio onoga što ste spremili za koncert u Sarajevu?

- Svirat ćemo program koji je presjek otprilike iz svih perioda. Ispričat ću jednu priču i pročitati jednu pjesmu od Avde Sidrana. To želim uraditi i vjerovatno ću to uraditi.

Na koncu, Vaša poruka uoči početka velike slavljeničke turneje.

- Bit će ludo, ko ne poludi, taj nije normalan

"Jer, kad ostariš"

Molim Vas da nam otkrijete svoju najdražu pjesmu „Bijelog dugmeta“?

- „Jer, kad ostariš“. Čini mi se da je to pjesma koju bih mogao da napišem i danas. Onda ima taj neobičan prvi red, pjesma počinje sa „jer“. Neko od ovih teoretičara mi je rekao da je to vjerovatno jedina pjesma koja u našoj poeziji počinje sa „jer“.

Mjesto gdje je sve počelo

Publika negoduje što „Bijelo dugme“ ne svira u većem prostoru u Sarajevu. Hoćete li možda svirati ove godine u Zetri ili na Koševu?

- Naravno da ćemo svirati veliki koncert u Sarajevu. Sigurno da ćemo svirati. Ovo je zamišljeno samo da se sakupimo na mjestu odakle smo krenuli i da odatle krenemo kao što smo nekad krenuli. Ali gledati veliki bend u malom prostoru je uvijek dragocjeno. Sjećam se da sam gledao nekoliko koncerata velikih bendova u malim prostorima. I ti koncerti su mi ostali zbilja u dobroj uspomeni. Možda u jačoj uspomeni nego veliki koncerti.