Sarajlija sa zagrebačkom adresom Davor Sučić (57), poznatiji kao Sejo Sexon, gitarista i osnivač “Zabranjenog pušenja”, jednog od najpopularnijih bh. rok bendova, u posljednje vrijeme ima pune ruke posla.

“Zabranjeno pušenje” već neko vrijeme priprema novi album, koji je trebao biti objavljen u maju, ali su, zbog velikog broja nastupa, prolongirali objavljivanje za jesen.

Oprečna mišljenja

U velikom intervjuu za “Dnevni avaz” uvijek dobro raspoloženi Sejo govorio nam je upravo o albumu, o tome šta publika može očekivati, o bendu, ali se prisjetio i nekih prošlih vremena.

- Izborili smo se tokom proteklih godina za to da smo s izdavačima postigli da nemamo rokove kojih se moramo pridržavati. Radimo CD, ne mislimo da je završen i da je dobar. Muzika nije proizvodnja sandala. Prije bi se to reklo da su to ona jela koja se dugo pripremaju. Ovo je posao koji volim raditi na način kako kazandžije u Kazandžiluku rade. Onako, polako, pa malo kafica, malo pače, pa se malo prihvate posla. Ovo je takav posao gdje čovjek treba biti odmoran i koncentriran. Jednostavno, ne može se na drugačiji način pripremati, barem ja mislim. Pjesma “Nova godina” bila je neki uvod u naš album, mada ga ne oslikava baš u potpunosti. Ali, može se ta postava instrumenata i neke produkcije osjetiti već na njoj – govori Sexon.

Iako je bilo najavljeno za ovaj mjesec, objavljivanje ste, zbog velikog broja nastupa i svirki, odgodili za jesen.

- Što kaže moja punica: “Ovaj naš Sejo se pravo probija.” Ovog ljeta imamo mnogo nastupa i malo smo morali povući ručnu što se tiče CD-a. Ali, za to je dobra metafora “Ujesen sazrijeva voće” pa će, valjda, ujesen da sazrije i naš CD. Nadam se da ćemo obradovati ljude koji nas prate i slušaju sve ove godine.

Šta, ustvari, publika može očekivati od novih pjesama?

- Ovo će biti naš jedanaesti album, ako me sjećanje dobro služi, a ne služi. Moja žena kaže da mi treba “ginko” da nađem “vijagru”. Publika, poslije toliko pjesama i kilometraže, očekuje mnogo i sa pravom. Sa svakim albumom kod dugovječnih bendova sve je teže i teže. Najteže je ugoditi svojoj publici. Ali, eto, dolazi nova publika, dolaze novi ljudi, kojima je to sve novo otkrivanje i istraživanje “Zabranjenog pušenja”.

Ima li nesuglasica u bendu? Kako ih rješavate?

- Nesuglasice su osnov benda. Zapravo, za mene bend jeste bend ako svi učestvuju, pričaju, komponiraju i kreiraju. Normalno je da ima i nesuglasica. Ali, otvorenost i, da kažem, multilateralnost moraju postojati. Bez toga, mislim da uopće nema bendovske priče. Grupa je za mene onog trenutka kada mi se žuri na probu. I dok god je tako i dok god sam poželio te ljude i radujem se saradnji s njima, onda za mene bend ima razloga za postojanje bez obzira na to što nekad ima i oprečnih mišljenja. Ali, to je poželjno i dobro. Onaj bend u kojem ljudi šute i indiferentni su, to je bend koji će se, vjerovatno, brzo ugasiti.

“Zabranjeno pušenje” i Vi ste, u neku ruku, institucija kad su muzika i rokenrol u pitanju.

- Ne bih volio da sam institucija. Znaš kako u našoj zemlji prolaze institucije? Uglavnom imaju daske na prozorima, a nemaju grijanje i konstantno su u problemu s budžetom. Neko poređenje s institucijama, barem u BiH, ne raduje me. To je znak da ćemo brzo zamandaliti vrata. Sve ove godine... brzo prolaze. Znate, to po onoj teoriji relativnosti. Kad se provozate svemirom i vratite se na Zemlju i skontate da je prošlo 150 godina. Tako je i sa muzikom. Vrijeme brzo leti i ne osjetiš, samo po klincima, koji rastu, vidim, ustvari, to vrijeme koje je iza nas.

Zrnce sreće

Ima li nešto za čim žalite?

- Iskreno, dugo sam maštao o tome da naše pjesme prevedem na engleski i da vidim kako bi one funkcionirale u toj međunarodnoj ligi. No, s vremenom sam vidio koliko tu ima uvjeta koje treba ispuniti i kompromisa koje treba napraviti da bi se došlo do te velike scene. U posljednje vrijeme više ne žalim mnogo za tim, zadovoljan sam ovim što imamo i radimo. Mislim da je ova publika, ovdje, na našim prostorima, itekako važna, itekako velika. Njom se bavimo i jedva stižemo i to da uradimo.

Uprkos svim turbulencijama kojih je bilo, grupa je opstala. Postoji li tajna ili Vam se sreća osmjehnula?

- Naravno, potrebno je i to zrnce sreće, ali treba napomenuti da, kako kažu Kinezi, sreća svakome pokuca na vrata, samo je ljudi ne prepoznaju uvijek. Za nju se treba malo i pripremiti. Ona prati hrabre, a sama vam neće mnogo pomoći u životu. I, naravno, ona najbitnija tajna u rokenrolu, još ima ljubavi za muzikom. To je onaj iskreni i pošteni odnos prema muzici. Mislim da je to supstrat koji vam pomaže da prebrodite teške trenutke i krize koje svaki bend ima. I, kao što je rekao Džon Lenon (John Lennon), “All you need is love.” To je poruka koju često zaboravimo.

Šta su za Vas muzika i rokenrol?

- Pogled na svijet. Danas više religija nego muzika i estetika. Rokenrol je u sebe inkorporirao dosta nekih primjesa i religije i neke socijalne politike, filozofije. Rokenrol je miks najboljih stvari iz tih velikih ljudskih dostignuća.

Tokom Vaše karijere, je li bilo podmetanja nogu?

- Kad sam bio mlađi, teško sam se nosio s tim. Dosta me je razočaravalo, činilo depresivnim. Ali, s vremenom sam shvatio da je, ustvari, nečije poslanje da radi, a nečije da podmeće nogu. Kao što kažu: “Psi laju, a karavane prolaze”, ili “Za dobrim konjem prašina se diže”... Estrada je igra po teškom i raskvašenom terenu, ima mnogo niskih udaraca, podmetanja nogu. Zato vrlo često u fudbalu nalazim teme i inspiraciju, jer je najsličniji životu čovjeka na estradi.

Kakvo je, generalno, Vaše mišljenje o muzičkoj sceni u regionu?

- Mislim da je to veoma slično kanabisu. Ta naša scena uspijeva da iz vrlo teškog terena, s vrlo malo resursa, podrške i pomoći, nastane jedna lijepa biljka, koja vrlo često obraduje ljude. Tako vidim našu muziku. Malo je ko podržava, malo je ima u medijima, da ne govorim o sistemskoj politici i kulturnoj. Muzičari na to ne mogu računati, ali su, uprkos tome, napravili neke fantastične stvari. Ne samo muzičari nego i ljudi iz svijeta filma i pozorišta. S obzirom na to koliko se pažnje na nju obraća, naša kultura je, zaista, čudo.

Doprinos narodnjaka

Može li i koliko muzika zaista utjecati na dešavanja oko nas?

- Često sam mislio i pronalazio se u Bregovićevom stihu: “Baš me briga, svakako sve vam mogu reći mirno, mene niko ionako ne uzima zaozbiljno.” No, kako vrijeme prolazi, nalazim da je muzika veoma bitan, možda najvažniji i jedini integrativni faktor u regionu. Danas su muzika i film zaista ostali jedina poveznica, jer je politika odradila svoje i učinila sve da se ljudi razjedine, posvađaju, preplaše jedni drugih... Navodno osigurani od svega i svačega, i od Evrope i od komšija, i od drugih naroda, nacija, religija... Cijenim i doprinos koji su narodnjaci zaista postigli u tome i pokazali da muzika nema granice i da je isto kao voda, uvijek nađe put.

Važite za veoma opuštenu osobu, koja voli šalu.

- Mislim da nema drugog puta ako se baviš ovim poslom od neke opuštenosti i nekog stanja u kojem imperativi nestaju, kao i rokovi. Čovjek, ako želi napraviti dobru stvar, mora je raditi opušteno, s entuzijazmom.

Šetnja kornjače

Sejo Sexon iz prvog braka ima jedno dijete, a s današnjom suprugom živi u Zagrebu i imaju dvoje djece.

- Svako jutro mi počne tako što prošetam kornjaču. Šalim se, naravno. Ima raznih zahtjeva i maštanja. Pokušavamo da svaki slobodan trenutak koliko smo skupa, a to nije često, osmislimo ili iskoristimo. Volimo krenuti negdje bez plana, pustiti se niz struju pa gdje nas put nanese.

Rašomon ponude

- Ima vic kad Mujo pita Sulju šta je bilo prije, kokoška ili jaje, a Suljo kaže: “Prije je bilo svega.” Eto, ja ne djelim baš Suljino mišljenje. I danas ima svega, mislim da ima čak i malo previše. Mislim da je glavni problem današnjih ljudi da se u tom rašomonu ponude i muzike, filmova, stalnih klikova… nađe svoj put i život te da se ne pogube u svemu tome. Izobilje, također, može biti problem čovjeku, isto kao i oskudica – smatra Sejo Sexon.

Ljubav umjesto zastava

- Mislim da je priča o Bošku i Admiri važna, ne samo njihovim roditeljima nego i za sve nas i da je poruka “Ljubav umjesto zastava”, zapravo, ključ za izlaz iz svega ovoga što nam se u Bosni dešava. Iskreno mogu da kažem da bih bio sretan da je budućnost ove zemlje građena na primjeru ljubavi ovo dvoje ljudi, koji su svojom žrtvom, zapravo, pokazali svima nama put. Bilo bi dobro da počnemo da ga slijedimo – ističe Sejo Sexon.