Dokumentarac “Praslovan” doživio je svjetsku premijeru na nedavno završenom jubilarnom 30. Sarajevo Film Festivalu. Naziv je dobio po istoimenoj pjesmi kultnog slovenskog benda “Lačni Franz”, što ima i smisla s obzirom na to da govori o osnivaču grupe Zoranu Predinu, karijeri i životu, usponima i padovima.

Režiju potpisuje Sarajlija Slobodan Maksimović.

Predin je proveo nekoliko dana u Sarajevu, poklonio se publici nakon premijere. S potpisnicom ovih redova susreo se u hotelu “Evropa”, gdje je odsjedao, te vrlo otvoreno, kao i uvijek, govorio o projektu, narednim planovima i aktuelnostima.

Dobro nam došli u Sarajevo.

- Ove godine sam početak jula proveo na “Bookstan” festivalu, pa evo me sada, mjesec kasnije i na filmskom festivalu. Vjerovatno ću i treći put doći najesen s koncertom “Zoran pjeva Arsena” u Bosanski kulturni centar ili Dom mladih u Skenderiju, to još ne znamo. Da, ovdje se stvarno osjećam kao kod kuće i uživam u svakom trenutku.

Kakve Vas uspomene vežu za ovaj grad?

- Ima ih mnogo. I film koji sam sa Slobodanom Maksimovićem došao predstaviti u Sarajevu, govori baš o tim stvarima. Ima mnogo Sarajeva u filmu i zbog toga je nama toliko drago da smo uspjeli svjetsku promociju napraviti ovdje.

I ja sam za tu priliku, poslije dugo godina, uspio svu svoju djecu sakupiti u jedan kombi pa smo došli zajedno. Imam četiri sina i jednu kćerku i svi imaju svoje živote, te je teško tu satnicu uskladiti.

Znači, ništa od redovnih porodičnih ručkova?

- Pa ne. Nisu potpuni ručkovi, uvijek neko fali, uvijek neko ima neki posao, neki biznis, nešto. Tako da je to rijetka prilika, ali je toliko bolje, toliko sam sretniji ovih dana.

Kad je riječ o filmu, dokumentarac, ali i igrani...

- Da, igrano-dokumentarni film. Naš film je nekakva amfibija, i jedno i drugo. Isto kao moja karijera, jer sam radio mnogo glazbenih žanrova, osim toga, pišem romane, radim muziku za filmove… Uglavnom razne stvari, teško me je strpati u jedan žanr. Tako da film može biti na festivalima igranog i na festivalima dokumentarnog filma, jer je vrlo netipičan, vrlo je svojski i to je i publika pokazala.

Mislim, nisam nikad doživio, a nisu ni drugi, da se usred filma pojave aplauzi, da se publika smije, uživa glasno, aplaudira i... Na kraju smo dobili skoro desetominutni aplauz, i to je nagrada svima. Ekipa je fantastična, Slobodan je car i baš se veselim sljedećim promocijama.

Kako je Vama gledati film o sebi?

- Mislim, koliko je sad teško gledati sebe nekim očima prosječnog gledaoca.

Jednostavno, to ne ide. Ja sam insajder. Znači, kad vidim tamo neke prizore dokumentarne, ja se sjetim, bio sam tamo, znam kako je bilo, kakva su bila vremena, koga sam sreo. A gledalac, naravno, mora slijediti priču koju priča reditelj i to je Slobodan majstorski izveo. Znači da je iskombinirao ono što je meni značajno da se kaže i našao način da to ne bude dosadno. Da se mene predstavi kao čovjeka od mesa i krvi sa svim svojim svijetlim i tamnim stranama. I jednostavno, reakcija publike je to potvrdila.

Rekli ste da je Vaša višedecenijska karijera jedva stala u skoro dva sata filma i da su Vas na neki način definirale pogrešne odluke, a u moru pogrešnih, našlo se nekoliko ispravnih.

- Da, mislim da moraš raditi i pogrešno. Nema čovjeka koji radi samo prave stvari.

Jednostavno, naučiš mnogo iz vlastitih grešaka, ako si pametan. Ako ne naučiš, onda stvarno nema smisla. Ispričati priču o nekome da bude interesantna znači da ne smiješ skrivati stvari. Ili ne znam ko će gledati dva sata film u kojem te samo hvale. To nema smisla, jer život nije takav.

I, osim toga, osnovna ideja je bila da priču pričaju drugi, ne ja. Ja samo tu i tamo nešto komentiram i tu smo se odlučili za humor, koji je jedna moja osobina, jer jako volim humor i zezati se, a najviše volim kada drugi mene dobro zezaju. Onda sam presretan.

Kao da me maze dobrim zafrkancijama. Tako da je to Slobodan fino ulovio u film. To treba samo gledati i uživati, nema smisla sada tražiti čaroliju u tome.

Znaš, postoje prekrasne kineske mehaničke igračke, koje su baš divne, ali kad ih rasklopiš na sastavne dijelove, pitaš se: “A gdje je čarolija?” Znači, to je to, na takav način je naš film čaroban i dobar.

Spomenuli ste pisanje. Ako se ne varam, četvrtu knjigu već pripremate?

- Sada pišem četvrti, a na objavu čeka treći roman. Dobio sam novog izdavača u Bosni. “Buybook” je zainteresiran za “Bezgrešnu” i vjerovatno i ostale. Negdje na proljeće će u Sloveniji izaći, onda prije ljeta isto i u Sarajevu, u Zagrebu, najesen i u Beogradu. Zezaju me da je to moja psihoterapija, način da ostanem pri sebi.

Ali da, vremena su se promijenila i danas mogu slobodnije i bolje i šire sa svim riječima svijeta opisivati, pričati svoje priče. Jer je u samoj muzici to sada drugačije.

Radio friendly format od tri minuta je udario najviše po tekstovima. Znači, u tri minuta imaš možda nekih 40 do 50 riječi vremena i vrlo malo riječi u refrenu. A i tu je neka nova politička korektnost i te stvari su jednostavno izbacile humor, erotiku i sve ostalo iz tekstova. Pa onda, ja to nadoknađujem u svojim romanima.

Rekli ste nedavno: “Usta se otvaraju zbog svačega, najmanje da bi se nešto reklo”.

- Da, da. Mislim da je tiha većina ljudi srodnih duša koji smo iznad bilo kakvog vjerskog, nacionalnog, rasnog ili ne znam čega, da smo nekako gurnuti u stranu, da sada pažnju bude populisti i grozne stvari. I onda se prebrzo zaboravlja koliko lijepog, ipak, još postoji. I ta snaga civilnog društva koja se sad pokazala kad su spasili rijeku Unu u Bosni. Civilno društvo ima još moć, ali stvarno rijetke stvari ga mobiliziraju. Morali bismo nekako biti više svjesni toga mi, a i oni koji nama vladaju i misle da su nedodirljivi, da ne moraju prati zube.

Kako onda gledate na kompletnu situaciju u regionu?

- Uvijek nas straše, sve vrijeme nas plaše. Svi smo sve vrijeme u neizvjesnosti.

Plaše se ljudi za posao, ne znaju kakva će biti ta budućnost koja je nekad bila stimulans. Kada smo bili mali, svi smo razgovarali o boljoj budućnosti. Sada smo shvatili da je nema, da je možda već prošla i da se valja naučiti živjeti u sklopu s aktualnom situacijom.

I ostati na barijerama svojih stvari, znači, što se tiče ekologije, što se tiče tih nekih moralnih stavova u kojem sam više puta govorio da su na postulatima francuske revolucije, znači, egalite, liberte, fraternite (sloboda, jednakost, bratstvo, op.a.) i da to mora biti civilizacijska norma. Ako budemo ustrajali na tome, onda ćemo opstati. Ako to padne, bit će rata.

Nadamo se da neće.

- Nadam se i ja da neće.

Je li težak život na točkovima?

- Ne, ja sam to naučio. Meni je za vrijeme korone bilo grozno. Zatvoren u sobu, ne znam, mislio sam da ću poludjeti. Kofer me je gledao pored kreveta, kao u fazonu “Ej, Zorane”, “Šta je?”, “Haj'mo negdje”.