Slušati neponovljivu Vitni Hjuston (Whitney Houston) u većini je oduvijek izazivalo posebne emocije. Pjesme koje su postale i ostale evergrini pjevačice koja je preminula prerano, u 49. godini, a čiji je život oduvijek intrigirao milione.

Krajnje zastrašujuće

Deset godina nakon njene smrti, snimljen je biografski film o životu muzičke megazvijezde pod nazivom “I Wanna Dance With Somebody: Film o Whitney Houston“, a oni koji ga budu gledali na prvu će primijetiti nevjerovatnu sličnost između glumice Naomi Eki (Ackie) s legendarnom Hjuston, koju utjelovljuje.

Zahvaljujući C2 Filmu, zvaničnom zastupniku studija Sony za kinodistribuciju u BiH, “Dnevni avaz” je dobio ekskluzivni intervju s Naomi Eki, u kojem otkriva kako je tekao proces snimanja, koliko je učila i naučila o muzičkoj legendi te je li se plašila utjeloviti nekoga koga cijeli svijet poznaje.

Zašto ste odlučili prihvatiti izazov da utjelovite kultnu Vitni Hjuston?

- Oh, ne znam. Sada, kada pogledam unazad, upitam se jesam li bila luda?! Osjećam da je to isto kao kad si tinejdžer, radiš rizične stvari, a onda se osvrneš na to kao odrasla osoba, kažeš: “O, moj Bože, nisam znala, kako sam to mogla učiniti?” Ovo je nešto što nikada ranije nisam radila, glumila stvarnu osobu. Oduvijek sam znala da je to nešto što bih možda htjela probati. Nikada nisam rekla: "Želim da igram Vitni Hjuston." Mislim da je za mene privlačnost svake uloge „u kojoj je formi film?“. Postoje filmovi koji poprimaju različite forme, i očigledno različite žanrove, ali kakva je forma filma?

Nikada nisam primjenjivala svoj stil rada na to kako utjeloviti nekoga koga svi poznaju. Tako da je to bilo zastrašujuće i privlačno u isto vrijeme; shvatiti umjetnički kako izbalansirati igranje stvarne osobe, ali i predstavljanje emocionalnog svijeta i istovremeno i shvatiti šta doprinosi nečemu u bilo kojoj određenoj tački. Tako da su ti pregovori bili i primamljivi, ali i krajnje zastrašujući. Mislim da je jedna od onih stvari kojih sam bila toliko svjesna bila ta koliko ljudi je bilo na audiciji. Ta ogromna potraga koja se odvijala da je u trenutku kada je došlo do tačke kada su mi rekli: "U redu, dajemo ti čast da glumiš Vitni", nisam mogla reći ne. Bila sam u fazonu: “Ko sam ja, mala Nej, da kažem ne prilici da se “rastegnem” na taj način.

Audicija je bila proces i putovanje sama po sebi?

- Bilo je to zaista putovanje, i to dugo! Vjerovatno je trajalo četiri mjeseca. Sjećam se da sam ljeti krenula na audiciju, a onda sam dobila vijest da sam dobila ulogu na zimu. Bila je to jedna od onih stvari, prilično predivno, kada sam prvi put bila zainteresirala za audiciju i rekla sam: “Pa, to sam ja među stotinama drugih žena, dobro, bacit ću svoj šešir u ring". I onda prođu tri sedmice, prođe mjesec, snimam različite projekte, živim svoj život, a onda me zovu: “Oh, želiš li da radiš još jedan?“ Onda postaje sve manje i manje, a moj fokus na Vitni je postajao sve intenzivniji kako sam se približavala posljednjem krugu audicija, sigurno.

Komadi za audiciju, koje su odabrali bili su dio scenarija, ali i dijelovi intervjua s Vitni koji su bili na YouTubeu. Počela sam to malo po malo da seciram i onda, u određenom trenutku, jednostavno moraš to sve pustiti. Bilo je nečeg toliko velikog u ideji da glumim Vitni da je nisam mogla u potpunosti shvatiti ozbiljno da bih dobila ulogu. Samo sam se bacala na to, a nisam baš razmišljala unaprijed. Kada sam dobila ulogu, bila sam prestravljena, ali i prilično šokirana istovremeno.

Mora da ste mnogo istraživali. Šta je ono što ste Vi uložili u to da igrate i da razumijete Vitni kao osobu?

- Postoji toliko mnogo različitih puteva. Kada glumite nekoga stvarnog, kada prikupite sve informacije i podatke i videozapise i pjesme, možete izgraditi narativ o osobi kroz različite medije o načinu na koji komunicira. Naučila bih različite stvari o tome kako se drži i kako se predstavlja javnosti kroz to kako nastupa ili na intervjuima. Njen unutrašnji svijet se ogledao u knjigama koje sam čitala o njoj, i dok sam razgovarala s članovima njene porodice, a onda nekako sve to spojim da bih je “pronašla”. U najmanju ruku, moj glavni cilj je bio učiniti Vitni višestrukom – napustiti ideju da budem potpuno poput nje i da se krećem na isti način i izgledam kao ona - ali da uhvatim njenu suštinu.

Ako dovoljno istražujete nešto, to počinje samo da živi u vašem tijelu. I moram reći godinu sam jela, sanjala i disala Vitni. Ona je bila prva osoba na koju bih pomislila kada se probudim, i posljednja osoba na koju bih mislila kada legnem na spavanje. Isto tako, morate to uklopiti u priču koja se priča kroz scenario. Mislim da možete snimiti 10 različitih Vitni filmova, a ona bi bila percipirana drugačije, ovisno o priči koja se priča kroz pisca. Radilo se o tome da uzmem sve moje istraživanje i da ga nekako zamijenim u priči o kojoj se radi u ovom filmu, što je naravno bio dobar izazov. Bilo je jako veliko jer prolazimo kroz cijeli njen život.

Mehanizmi suočavanja

Uspjeli ste razgovarati s nekim članovima porodice?

- Da. Uglavnom, to je bio Pat Hjuston (Houston). Razgovarala sam s Gerijem Hjustonom (Gary), Klajvom Dejvisom (Clive Davis), Rikijem Majnorom (Rickey Minor) koji je dugo dirigirao njenom muzikom. On je genije. S tim u vezi, također sam bila u kontaktu s ljudima koji su se ili ukrstili s Vitni ili su radili za Vitni, i svi su veoma željeli da podijele sa mnom svoja iskustva o njoj. Najveća stvar u kojoj sam se pronašla jeste to što sam saznala da je ona bila jako šašava i veoma radosna, a poznato je da sam prilično šašava žena.

Pomislila sam da je jedna stvar, jer možda nemam glas, možda nemam regalnost Vitni. Ali bilo je nekih stvari – ona je iz Nju Džersija, ja sam iz istočnog Londona, drugačije je, ali isto tako, istovremeno, dolazimo iz slične vrste porodičnog porijekla, u smislu klasnog sistema. Bilo je nekih stvari za koje sam jednostavno mogla reći: „Oh, dobro, to je super, mogu izdržati ovo, mogu zadržati ono“, i prevesti neko svoje iskustvo kroz Vitni.

S druge strane toga, vidimo radost u Vitnijinom životu, ali i tragediju. To podsjeća na njen prekinut život. Šta uzimate iz njene priče?

- Gledam njen život, njene mehanizme suočavanja, i kako se ponašala s ljudima i njen kvalitet nastupa tokom godina, i ono što mi je palo na pamet bila je stvarna potreba za ravnotežom. U ovakvim poslovima mora postojati ravnoteža. Mora postojati način da budeš ljubazniji prema sebi, i da se odrekneš dijela te odgovornosti jer mi se čini da neko ko ima tako velika očekivanja od nje, da bi to svakoga moglo slomiti. I to je ono što sam sebi oduzela. Da, ostanite s radnom etikom. Da, uvijek se trudite biti bolji. Da, iskoristi dar koji mi je Bog dao, ali isto tako, kako “punim svoju čašu”? Kako se brinem o sebi? Kada mi treba pauza?

To je tako smiješno, pričala sam sa svojim tatom upravo o ovoj stvari, o potrebi pauze i pokušaju da shvatim kako to učiniti. Ljubaznost. Ljubaznost prema sebi i ljubaznost prema drugima. To je čudna stvar, zar ne? Jer mislim da je film tužan, to je dramatična ironija. Znamo šta se desilo s Vitni, koja je za mnoge od nas heroj, ali to ne oduzima njenu umjetnost koju je ostavila iza sebe. To ne oduzima priču koju je pričala kroz svoje pjesme. To će zauvijek živjeti. U tome ima nade i za mene, posebno kao umjetnika. Šta god da mi se dogodi – a svašta se može desiti bilo kome od nas – stvari koje napravim i kreiram, a utječu na ljude, i dalje će živjeti. To je također lijepa lekcija koju sam izvukla iz ovog projekta.

Ovaj projekt je za Vas u više aspekata “prvi”, a također i Vaš prvi pravi ulazak među američku publiku. Imati nekoga kao što je Kejsi Lemons (Kasi Lemmons) kao rediteljku - kako je ona radila s Vama kako biste se snašli u svim ovim prvim stvarima?

- Ta žena me je držala za ruku! Ne poklapa se jer sam prilično nervozna. Bilo je mnogo prilika u kojima sam govorila: “Ne mogu to da uradim“. Da vas ne uvodim previše u astronomiju, ali ja sam lav, posljednji dan lava i sljedeći znak je djevica, tako da se dešava mnogo velikog ega, ali i mnogo samokritičnih stvari. Koliko god da sam se prihvatila posla, čim sam to učinila, bila sam prestravljena količinom posla i kvalitetom koji sam željela postići. Bilo je malih stvari, kao što su dani kada bih morala da pjevam sebi na snimanju, zbog čega sam prilično nervozna jer je jedno ponekad pjevati, ali onda pjevati, znati da je Vitni tu u duhu, ali i u muzici, to je drugo. Tokom tih dana Kejsi je znala da se brine o meni kao mlađoj, kao o nekome ko od nje traži takvu vrstu podrške. I ona je bila glumica, tako da zna kakav je osjećaj biti na licu mjesta, i osjećati se kao da je reflektor uperen u tebe i da moraš uraditi stvari kako treba.

Ali ona je uvijek znala kako da vodi strogu ljubav, i bila bi u fazonu „ovo je ono što ćeš morati da uradiš, ne brini, imam te“ – koliko je puta ova žena rekla: „Imam te. ” Ona to i dalje radi. Tamo je postojao takav nivo povjerenja i ljubavi, i zaista je cijenim zbog toga jer je bilo i teških dana. Bilo je dana kada je moja sumnja u sebe preovladavala ono za šta sam znala da sam sposobna ili šta sam namjeravala da uradim. Bili su to frustrirajući dani. I da o vama brine vaša rediteljka, koja kaže: „U redu je, jesi li spremna da se vratiš tamo? Odmah sam iza tebe,” to je najviše što možeš tražiti. Posebno s ovakvim projektom, kada ga toliko ljudi prati, a ne želite nikoga iznevjeriti.

Film omogućava da zaista uživamo u pjesmama. Možete li govoriti o tom procesu da ponekad pjevate, a drugi put da se morate uskladiti s Vitnijinim glasom?

- Kada sam se prvi put prijavila, bila sam u fazonu: “Vitni pjeva sve, zar ne? Jer to se dešava!” I dok smo nastavljali, otkrili smo da uopće ne zvučim kao Vitni, ali da imam sličan vokalni raspon, posebno ono srednjeg vokalnog raspona. Dakle, dok smo radili, stalno sam pitala: “Imamo dvostruki glas, zar ne?“ Džon Varnhart (John Warhurst, nadgledajući montažer zvuka, op. a.) je rekao: "Ne, to ćeš biti ti." A ja sam bila kao, "Šta?".

Uzimala sam časove pjevanja. Otišla sam u studio kada smo prvi put stigli u Boston, i prošli smo kroz sve pjesme koje su u filmu - sve one pjesme koje sam pjevala, a to je bilo da se uvjerimo da nam je dosta, ako Varharst želi da svira okolo sa miješanjem naših glasova ili disanja. Mislim da smo našli zaista dobar medij u kojem ja pjevam kada je ona mnogo mlađa u filmu, a čim ona stupi u svoj, čujemo glas Vitni, što na kraju želimo da čujemo. I mi to ostavljamo odatle, i samo pratimo njen glas i njen glas kao dio pripovijedanja. Pjevanje je vjerovatno bila jedna od najstrašnijih stvari. Uvijek sam se osjećala malo bolje kada sam samo mogla čuti njen glas jako glasno, a nisam mogla svoj. Uvijek je bilo lakše svirati nego čuti svoj tanki glas koji nije isti.

Imate li omiljenu pjesmu ili iskustvo nakon snimanja svih tih muzičkih spotova i izvođenja numera?

- Moji favoriti, imam ih toliko. Mislim da su moja prva dva bila “I Will Always Love You” i “I Wanna Dance With Somebody”. I to su bili zaista zabavni dani. Bilo je sviranje s pravim bendom, a onda je publika bila tamo koja nije imala izbora nego da vas bodri. Bilo je zaista divno, i opet, bolje sam shvatila koliko je zarazno biti muzičar i biti jedan glas koji može emocionalno utjecati na toliko ljudi. Mora da je nevjerovatno. Toliko poštujem muzičare, velike i male, da mogu na taj način držati prostoriju. To je zadivljujuća stvar i za mene je to izazivalo ovisnost. Zato kažem da su mi ti dani nastupa bili lakši od glumačkih, jer je to bio samo radostan osjećaj, moći zabaviti ljude na taj način.

Živjet će i dalje

Vidjeli smo brojne produkcije, knjige i serije o njenom životu. Šta mislite šta ovaj film čini za Vitnijino nasljeđe ili mu dodaje jedinstvenost?

- Ako razmislite o tome koliko je slika Merlin Monro (Marilyn Monroe) napravljeno, ili kraljice. Sve je drugačija verzija iste stvari. Ona je ovjekovječena, i to je sama uradila. Ona će živjeti dalje, a sada će umjetnici i saradnici širom svijeta koji žele da joj odaju počast to učiniti na različite načine. Mislim da se radi o proslavi.

Radi se o pristupu onome što zamišljamo da je njen unutrašnji svijet. Sve je to samo nagađanje jer niko od nas ne zna kakav je zaista osjećaj biti Vitni Hjuston, ali mislim da je to istraživanje i poziva na nivo empatije. Kada razmišljam kao narod, veća je vjerovatnoća da ćemo obožavati nekoga ko je toliko talentiran u jednom obliku, ali ga staviti tako visoko na pijedestal i podići očekivanja da, ako može tako dobro pjevati, ako može tako dobro glumiti, onda mora da se ponaša kao kao stvorenje iz raja u svim drugim aspektima svog života. Jednostavno nije realno. Svi smo mi samo ljudska bića.

Vitni Hjuston je bila izuzetno talentirana, lijepa žena, iznutra i izvana, i bila je čovjek. I dalje sam uvjerena da nije bila pjevačica, model, producent ili glumica, i dalje bi bila dostojna. Mislim da je to poruka koju svi trebamo čuti; osim svih tvojih priznanja i sličnih stvari, ti si ljudsko biće, i to je dovoljno. Nadamo se da će ovaj film pristupiti nekim od tih ranjivosti za koje mislim da bismo trebali vratiti Vitnijinom životu.

Prošla je decenija otkako smo je izgubili, a nakon toliko vremena, šta ona Vama lično znači?

- Krenula sam na ovo putovanje, od djeteta do sada 31 godine, i dalje to volim i još želim da pričam priče i još želim da se drugi ljudi osjećaju tako, a ona je dio toga. Biti u mogućnosti da je igram, za mene je pun krug, i nadam se da ću moći da nastavim s tom energijom. Vitni je bila katalizator u različitim trenucima mog života, a ja to nisam ni shvatala. Uz ovaj film, osjećam se kao još jedan katalizator da nastavim pričati priče stvoriti platformu za druge ljude i nastaviti samo pokušavati donijeti što više radosti i osjećaja u svijet. Pogotovo zato što smo u zaista teškim vremenima, a kada smo u teškim vremenima, priče su najbolji način da se opustimo na sekundu prije nego što počnemo raditi na popravljanju stvari.

Zaljubljena u mjuzikle

- Kada sam bila mlađa, njena muzika uvijek je bila u kući. Tada to nisam znala, ali ona je producirala Rodžersovu (Rodgers) i Hamerstejnovu (Hammerstein) “Pepeljugu”. Gledala sam to kada sam imao pet ili šest godina, a moj tata je to snimio na videorekorder, i to je bio jedan od prvih puta da sam se zaljubila u mjuzikle. Bilo je to i s “Mačkama”, “Mulan”, “West Side Story” i “Grease”. Gledala sam sve ove stvari zbog kojih sam poželjela da budem izvođač. To je dio moje šminke – rekla je Eki.

Osjećaj empatije

- Ovo je prvi put da sam glavna uloga u filmu i da sam snimala u Sjedinjenim Američkim Državama, ovo je i prvi put da sam igrala stvarnu osobu, i bila sam jako preplavljena količinom pritiska koji sam osjećala. Ne samo da glumim Vitni Hjuston, već i odgovornost da budem osoba koja daje ton setu, i moju radnu etiku, i rizik koji ljudi preuzimaju da me angažiraju. Čitajući o Vitnijinom iskustvu, s obzirom na količinu ljudi, nisam mogla a da ne osjetim taj snažan osjećaj empatije - istakla je glumica.

Rekonstrukcija muzičkih nastupa

- Dani kada smo snimali nastupe i muzičke spotove činili su mi se kao slobodni dan, i jer sam ih toliko dugo pripremala sa svojom trenericom, Poli Benet (Polly Bennett), s kojom sam ranije radila u Londonu prije nego smo otputovali u Boston. Toliko smo dugo radili na tome da su te stvari postale druga priroda, i sve je bilo skoro kao da radimo sportski dan ili slično. Odrastala sam s Vitni, slušala njen glas. Činilo mi se više kao druga priroda nego neke od dramatičnijih scena, neki od potresnih trenutaka u njenom životu s kojima nemam toliko veze.

To je kao ples; shvatiš kako neko voli da nastupa i odjednom je to samo u tvom tijelu. Sjećam se nekih od tih dana kada bih samo radila stvari bez ikakve muzike. Sada ne bih ni mogla uraditi tako. Iznova sam uranjala u to. Taj dio je bio zaista radostan, i pošto smo ga toliko proučavali i zato što je bio kao ples, postao je sasvim prirodan – kazala je Eki.