Ako kažemo njihova imena Emir Zukić i Damir Delić, ne znači mnogo većini. Međutim, ako ih predstavimo po umjetničkim imenima Emirez i Pireli, sve je jasnije.

Dvojica Bosanaca, koji već oko decenije žive i rade u Austriji tačnije u Beču i koji su pokupili mnogo simpatija zbog rep muzike kojom se bave, stižu u Sarajevo 12. avgusta, kada će biti održan muzički festival „Born In Ghetto“.

Bliski su prijatelji s Rafom Camorom, pravog imena Rafael Raguči (Raphael Ragucci), jednim od najpopularnijih repera u Evropi. Raf Camora također dolazi u Sarajevo, a njegovu posebnu ljubav prema ovom gradu i čitavoj državi ni sam nikad nije znao objasniti. Ali se u Beču druži sa Bosancima. Emirez i Pireli bili su njegovi gosti na „Gotham City Tour“ te su nastupili u nekim od najvećih njemačkih gradova poput Hamburga, Kolna i Berlina i pjevali pred stotinama hiljada gostiju.

Pireli, koji je inače iz Tuzle, i Emirez, iz Gradačca, za „Dnevni avaz“ su otvoreno govorili o svojim karijerama, počecima, prijateljstvu s Rafom Camorom, ali i o domovini BiH.

Odgovorali su na 10 istih pitanja.

1. Nastupali ste u okviru "Gotham City Tour" pred desetinama hiljada fanova. Kakav je to osjećaj?

EMIREZ: Zaista je nevjerovatan osjećaj stajati na bini pred 20.000 gledalaca. U svakom gradu smo bili u najvećim dvoranama i svugdje je bila fantastična atmosfera. Kada sam vidio kako su nas gotivili, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Puno nam je to značilo!

PIRELI: Osjećaj je neopisiv čak nestvaran. Jednom sam rekao za austrijske medije da je poput orgazma. Tu energiju i adrenalin koji osjetiš u tom momentu... To se mora doživjeti i nikako se ne može riječima opisati. U ovom slučaju za mene još više jer sam ja jedini koji je repao na bosanskom jeziku.

2. U momentu kada ista ta publika za Vama radi iste pokrete kao Vi na bini, i to u nekim od najvećih evropskih gradova, nevjerovatno izgleda. Kako ste dospjeli do toga da Vam muzika i rep budu, pretpostavljam, hobi do danas kada je život?

EMIREZ: Nismo mi nikad imali neke ciljeve. Pauzirali smo sa muzikom osam godina, a kada smo se vratili na scenu rekli smo sami sebi da ćemo samo za nas i naše društvo snimati. I eto, sad je postalo mnogo više od toga. Ostaje pomalo žal za tu pauzu i što nismo tada nastavili.

PIRELI: Nevjerovatno izgleda kada nas podržavaju, i to je razlog zašto radimo muziku za fanove. Mi smo kroz ovu turneju dobili jako puno novih fanova. Neki dan sam napisao na story da neću da se ku***m, ali da smo ja i Emirez jedini ljudi sa područja Balkana koju su nastupali u najvećim dvoranama Evrope. Ma, hoću da se ku***m - samo smo mi nastupali u najvećim dvoranama. Meni je rep život. Emir i ja kada se nađemo to je ujedno i posao i hobi, zato i volimo toliko, jer nam je hobi posao, a posao hobi.

3. Obojica ste iz Bosne. Možete li nam objasniti prije svega kako se znate i Vaš zajednički put u Austriju, a potom i odvojene puteve?

EMIREZ: Duga je to priča. Mogao bi se film o tome snimati, a vjerujte mi to i upravo planiramo. Mogu samo reći da smo sretni kako jeste i da nas je Austrija i danas prihvatila kao „svoje“. Bilo je i ovdje teških trenutaka, ali sve se na kraju isplatilo.

PIRELI: Emira sam upoznao prije 25 godina u jednom studiju u Beču. Mayer iz Mostara iz grupe „Sove“ je došao za Beč, s njim sarađivao i onda mi je rekao da idemo u studio da snimim jednu pjesmu. Tako da je Hercegovac zaslužan što sam upoznao Emira i Rafa.

4. Da ste ostali ovdje, biste li uspjeli manje ili više na muzičkoj sceni? Kako vidite mogućnosti tamo i u BiH?

EMIREZ: Teško je to uporediti, ali mislim da je teže u BiH, jer smo, kao prvo, mala zemlja, a, njemačko tržište je ogromno, a, kao drugo, lakše je dobit ovdje šansu da se dokažeš. Muzička scena je naprednija što se tiče finansija i medija.

PIRELI: Rodio sam se u Tuzli i bio sam do 1992. kada je sve gorilo. Preko Istre sam izašao kao izbjeglica za Beč i od 1993. sam u Beču. A cijelu priču ćete moći uskoro vidjeti u jednom dokumentarnom filmu na kojem Emir i ja radimo, gdje ćemo sve u detalje objasniti kako je taj horor izgledao za njega i za mene. Rat je nešto najgore, u kući mu bio ko ga želio. Sreća je da sam ipak došao mlad, imao sam 13 godina. Puno je lakše tada, jer brzo učiš jezik, ideš u školu, tako da upadneš u mašineriju. Vjerujte mi da se to uvijek pitam, šta bi od mene bilo da sam ostao. Mislim da bih postao fudbaler ili bih radio u Termoelektrani u Tuzli. Ne znam, taj odgovor neću nikada dobiti, mogu samo maštati šta bi bilo da je bilo. A što se tiče muzike mislim da je trenutno isto. Ako imaš talent možeš uspjeti isto iz Bosne kao iz Austrije i Njemačke. Najbolji primjer su Jala Brat i Buba Corelli.

5. Ipak, kada god možete spomenete BiH, ili pjevate na bosanskom ili nosite zastave sa sobom, predstavljate je u najboljem svjetlu. Je li Vam nedostaje život ovdje?

EMIREZ: Ma Piri i ja promoviramo našu domovinu bilo gdje i bilo kada. Nosimo je uvijek u srcima i ponosni smo da smo rođeni u Bosni i Hercegovini. Mladim ljudima hoćemo pokazati da i oni također budu ponosni i nezboravljaju odakle su! Mada, moram reći, Beč je pun naših i veoma je to blizu. Vidiš i čuješ po ulicama često naš jezik i našu kulturu.

PIRELI: Ne možeš ti istjerati Bosnu iz nas. Obojica smo jako vezani za Bosnu, velike patriote. Volimo svoju zemlju, svoj narod. Mnogi ljudi su svoju krv prolili da bi mi mogli da držimo tu zastavu, tako da ćemo je držati dokle god budemo živjeli. Meni nedostaje život dolje, da, ali isto tako mi fali Beč. Mislim da će moj život u penziji biti pola BiH, pola Beč.

6. Rep je specifična forma izražavanja, koja ili se voli ili ne, nema između. Šta je za Vas ustvari? I može li donijeti „hljeb na sto“?

EMIREZ: Mogli bi sa repom sigurno i više zarađivati, ali hvala Bogu, imamo jako stabilne živote i dobre poslove u našim firmama.

PIRELI: Pa trenutno je takva situacija, da bi sigurno mogli donijeti dovoljno hljeba na sto sa repom, ali moja porodica ima firmu od 1994. gdje isto radim, tako, kada spojim ta dva svijeta, ne smijem da se požalim, mašala.

7. Tu je i Raf Camora s kojim i nastupate i snimate, ali se i družite. Kako ste se našli? I kako ste kliknuli?

EMIREZ: Znamo se veoma dugo. S njim odrastao, kao djeca smo već tada počeli sa muzikom. Snimali smo našu prvu zajedničku EP na njemačkom koja se i danas još često sluša. Puno smo prošli i doživjeli, ali ja sam tada odlučio prestati sa muzikom kada sam se trebao sa Rafom preseliti za Njemačku.

PIRELI: Pa Raf je jedan od prvih ljudi koje sam ja upoznao. Znam ga 25 godina, i klik se je davno desio. Jer danas možeš naći 25 prijatelja za godinu, ali je jako teško imati jednog već 25 godina.

8. Kako je ustvari raditi s njim, a kako se družiti? Nije nepoznanica da je i on privržen Bosni i da je to više puta isticao.

EMIREZ: Ma on je veći Bosanac od nas dvojice skupa. Čovjek voli Bosnu, a i puno nam je sličan jer je odrastao sa nama.

PIRELI: Tu ljubav koju on ima prema Bosni je upio od mene i Emira. To je on više puta rekao. Zavolio je naše ljude u Beču, naš mentalitet jer u Beču ima jako puno naših ljudi. Prije četiri godine sam mu uručio počasno državljanstvo BiH na TikToku i sada svi misle da ga je stvarno dobio. A, brat bratu, zaslužio ga je, jer je uradio više za BiH nego kamaru političara. Kako je sa njim raditi? On je perfekcionista radi puno i jako je spontan kod njega moraš brzo reagirati. Radimo dobro jer smo jako dobri prijatelji i mi to doživljavamo kao druženje, a ne kao posao.

9. Koji su Vaši dalji planovi? Radite li trenutno na nečemu?

EMIREZ: Kao što sam rekao, neplanirano puno. Piri i ja uživamo u tome. To je naš hobi i ko zna dokle će još to sve...

PIRELI: Radimo na novim pjesmama, bit će neke pjesme sa njemačkim izvođačima, neki su sa našim, imamo dokumentarni film koji radimo, planirani su nastupi. Znači, jako puno ćemo pružiti našim fanovima u budućnosti.

10. I zašto Emirez, zašto Pireli? Zašto ste ta umjetnička imena odabrali, krije li se neka posebna priča iza toga?

EMIREZ: Emir i EZ kao prva dva slova od imena i prezimena. 

PIRELI: Iza mog nadimka se krije priča. Meni ustvari više niko ne zna pravo ime, čak me i mama zove Piri. Ali nadimak dolazi od Kareli, momak koji je bio vođa navijača Slobode Tuzle i rođak od mog rođaka. Ja sam njegove priče uvijek prepričavao u Beču, i jedan moj drug reče: „Dosta je i Karelija i Pirelija“. I eto, ostade mi vječno. Nemam veze sa gumama „Pirelli“.