Snimanje dugometražnog dokumentarno-muzičkog filma o sarajevskoj grupi "Skroz", čiji je radni naziv "Skroz Sarajevo: Blagi propuh što tjera memlu kasabe sa Šehera", privedeno je kraju.

On se pita

Film govori o životu Adnana Šarana i razvoju benda “Skroz”, koji je više od 20 godina dio bh. muzičke scene. Publici su se po prvi put predstavili pjesmom "Sve sam jači" 1999. godine, a iskorak na regionalno tržište uslijedio je nekoliko godina kasnije s pjesmom "Srušio sam stan".

- Nakon što smo krajem novembra prošle godine održali koncert u studiju BHRT-a, počeli smo s realizacijom filma. Glupo bi bilo da ne bude ništa o mom privatnom životu, naravno da će biti. Imamo materijala i previše. Nisam gledao, ali kažu da je dobro. Osim mene i ostalih članova  - Dejana Ostojića, Nedžada Mulaomerovića, Elvira Salčinovića i Nine Škiljića u filmu će se pojaviti i brojni prijatelji i fanovi benda, kao što su Elvis J. Kurtović, Feđa Štukan, Dino Šaran, Enes Zlatar Bure, Marko Louis, Bane Trifunović…Kod Elvisa J. Kurtovića sam svojevremeno bio pjevač u ratnom periodu. Ma tona raje, na kraju sam i sam sebe intervjuirao, nismo imali novinara da postavlja pitanja. Bilo mi je malo tegobno da za 50 ljudi izmislim hiljadu pametnih pitanja, Ali eto sve je dobro ispalo, pošto su interesantni gosti – rekao je Šaran za „Avaz“ u veoma otvorenom intervjuu, u kojem se dotakao i svoje najvažnije uloge - oca, muzike, trenutne društvene situacije, straha od rata.

U filmu je, kaže, potpuno otvorio dušu i o svemu pričao. Film „Skroz Sarajevo: Blagi propuh što tjera memlu kasabe sa Šehera" trebao bi imati premijeru na Sarajevo Film Festivalu

- Nema nikakvih tabua, ništa nisam krio. Sad sve zavisi od reditelja Nenada Đurića - dodaje Adnan, mlađi brat Dine Šarana, frontmena grupe „Letu štuke“.

Priznaje da je trenutno najviše fokusirana na odgoj sina Orhana, koji završava osnovnu školu.

- Borim se s njegovim pubertetom. Kako je korona počela, žena ga je meni prepustila, tako da je zadnje tri godine sa mnom. Tako ja i on kuburimo zajedno, valjda sam dobar otac, nikada ga nisam „udario“, sve rješavamo razgovorom, a sad je i veći od mene i mogao bi me prebiti, šalim se. Jest da ja nisam baš košarkaški tip, ali da će toliko narasti za jedno ljeto, nisam vjerovao. Sad nosi obuću broj 46. Moram priznati da je stvarno predivan, da sam ga u katalogu birao, ne bih ga mogao boljeg izabrati – iskren je Šaran.

Na pitanje da li je Orhan naslijedio njegovu ljubav prema muzici kaže da mu prepušta da bira čime će se baviti u životu.

- Vrlo rado ću mu pomoći ako želi, ali da ga tjeram, nikad. Ni mene niko nije tjerao, mene su čak odbijali od muzike i umjetnosti , upisali me u Geodetsku školu. Ja ću njemu prepustiti da sam bira, pa sad šta bude htio. Evo još uvijek ne zna koju će srednju školu upisati – dodaje Šaran.

Kao i svaki roditelj i Adnan strahuje za budućnost svog djeteta. Bori se sam sa sobom i čak razmišlja o opciji da sina pošalje u Kanadu kod prijatelja da nastavi školovanje.

- Imam dobrog prijatelja, koji je vrlo uspješan u Kanadi i zove i mene i Orhana da dođemo. Mogao bi se školovati, kasnije se zaposliti, imao bi pažnju kao da ga ja pazim, s tim da bih i ja išao s njim, možda ne bih mogao biti sve vrijeme s njim. Mada, sad se on pita, veliki je, tako da vjerovatno neće. Ali eto, vidjet ćemo kakva će biti situacija, ako ovaj rat ovdje krene da divlja, morat ću ga poslati – priznaje muzičar.

Isti efekt

Trenutna situacija kod nas i u svijetu ga veoma brine. Nakon što je bespilotna letjelica  pala u Hrvatsku, smatra da se to i nama može desiti.

- Više je ovo rat informacija, hemijskog oružja, nije nalik ni Prvom ni Drugom svjetskom ratu. Danas je sve moguće, sve su nam gadosti spremili. Korona je bila priprema za ovo sada. Uvijek ide neka ta bolest zarazna,  poslije toga odmah ide rat. Šta ja znam, nadam se da neće biti ovdje, ali opet, nadao sam se i onda da neće biti, pa je Bogami bilo. U rovu sam bio, tako da znam najgoru stranu. Sad vala ne bih, nisam ni onda htio, ali Dino glumio patriotu. Ne bih volio da moj sin to doživi, da mu trauma ostane u glavi.

Mada, eto, i ovi što su otišli iz Sarajeva, veći oni posttraumatski sindrom imaju nego raja koja su bila ovdje, ni to nema veze s mozgom nikakve. Kad ti vidiš na televiziji da tvoj grad gori, vidiš pola svog  komšiluka kako leži na podu bespomoćno u lokvama krvi... Mislim gledao ti to iz Pariza ili iz Sarajeva tebi je to isti efekt – ističe Šaran.

Labuđe jezero

Da li se u muzici može pronaći spas, Ado kaže da spašava, ali ti ne može život spasiti kad granata „rokne“.

- Nisam ni znao donedavno da je „Labuđe jezero“ napravljeno da spasi ljude od rata između Rusije i Ukrajine, u to doba, Petar Iljič Čajkovski napisao je muziku. Baš se odnosilo na pomirenje između Rusije i Ukrajine, kako sam ja shvatio – kaže frontmen grupe „Skroz“.

Ipak u svom sivilu, ima i nešto pozitivno, dogovorili su kaže mnogo nastupa za ljeto. Kako je bila korona nije se sviralo.

- Koncert u studiju BHRT-a bio je stvarno dobar, raja poželjela druženje. Ali i tada nam se desio smrtni slučaj, izgubili smo prijatelja i kolegu Nedžada Sladića. Dan prije probe za koncert bila mu je dženaza.  Što sam se nahodao po dženazama za ovog Covida nisam u ratu toliko. Do kad će ovo trajati, samo da što prije prođe i da mi je dijete uputiti na pravi put, možda i ta Kanada kao opcija, ali, najvjerovatnije, će ostati ovdje kao i njegov tata „budalasti“ – zaključio je Šaran.

Misli ti pozitivno, kad narod nema šta da jede

Nakon ruske invazije na Ukrajinu u Adnanu su se, kao i većini ljudi u BiH, produbile traume.

- Samo me vratilo direktno. Meni je posttraumatski proradio s koronom, još kad su nas u „lockdown“ stavili, kad je bio policijski čas, prazne ulice, onda me to sve profuralo.

Ovo sad u Ukrajini me dotuklo. Prvih dana sam sve gledao još kad sam vidio vojnike EUFOR-a u Sarajevu rodnom, ne bi mi nikako lijepo. Ali eto, kako svima bude tako će i meni, snaći ćemo se nekako. Jest da mi 30 godina govore da mislim pozitivno, ali otkad su uključili riječ pozitivno, meni je sve gore i gore. Misli ti pozitivno, kad narod nema šta da jede – iskren je Šaran.

Gledam Davora Dragičevića

- Gledam Davora Dragičevića, raja mu donosi hranu, a on je navečer dijeli ljudima koji nemaju šta da jedu. Eto u kakvoj smo situaciji, kad od čovjeka, koji je došao da se bori za pravdu, za svog ubijenog sina, narod mu izlazi u susret, a on hranu daje ljudima koji nemaju, to je tako žalosno – smatra Šaran.