Djela reditelja Gorana Markovića govore sama za sebe. Starije generacije, iako bi i mlađe trebale, pamte filmove poput „Specijalno vaspitanje“, „Nacionalna klasa“, „Variola vera“, „Već viđeno“, „Tito i ja“, „Urnebesna tragedija“, „Kordon“, „Turneja“...

Ne bismo imali dovoljno prostora da nabrajamo sva njegova dostignuća. Ovaj vrhunski reditelj 24. avgusta je napunio 75 godina te je u otvorenom intervjuu za „Avaz“, kao i uvijek, bez dlake na jeziku govorio o aktuelnostima vezanim za filmsku umjetnost, ali i politiku uz spominjanje djela nedavne historije.

Psihotično stanje

Sin je velikana glumišta Olivere i Radeta Markovića, pa njegov uspjeh ni ne čudi, iako su postojali oni koji su se nadali drugom ishodu.

Na kraju intervjua Marković je poručio:

- Pozdravite mi Sarajevo.

No, da krenemo ispočetka.

Razgovor smo počeli čestitkom za rođendan na šta se Marković ljubazno nasmijao i zahvalio.

Jeste li slavili rođendan, proslavljate li ih uopće posljednjih godina?

- Pa ne, u krugu najbližih smo proslavili. Mislim nije baš pristojno u mojim godinama slaviti mnogo rođendane.

Što se tiče posljednje godine i po, svi smo bili pogođeni pandemijom koronavirusa. Kako ste se vi s tim izborili, „lockdownima“, svim što se dešavalo, neizvjesnosti...?

- Nije bilo lako, moram priznati odmah. Veoma teško mi je pala izolacija, moram reći da svi ljudi koje poznajem teško to podnose. To su okolnosti koje nam nisu uopće poznate i na koje nismo spremni. Ja sam stvarno teško podnio i na neki način sada, kada sam treći put vakcinisan, osjećam se lakše i dosta mi je svega toga. Pogotovo što sam izgubio prijatelja, vrlo bliskog, baš od korone, kompozitora Zorana Simjanovića. To mi je najteže od svega palo.

Da, izgubili smo mnoge ljude od korone u ovih nešto više od 18 mjeseci koliko pandemija i traje...

- Da, kao da mi je neko ukrao parče života.

Kažete da Vam je izolacija teško pala. Kako ste pronašli izlaz iz toga?

- Šta znam, svako se snalazi kako zna i umije. Ma, nisam ništa posebno radio. Srećom, okružen sam ljudima koji su tolerantni, koji me vole i ja njih volim, tako da to je olakšalo stvari. Ali u svakom slučaju je to neprihvatljivo. To je mislim sad stvarno već, kako da kažem, psihotično.

Možemo li pandemiju koronavirusa usporediti s variolaverom i, naravno, filmom koji ste Vi svojevremeno radili?

- To je najteži film koji sam radio, ali što se tiče snimanja i što se tiče otkrivanja šta se dešavalo. Zato što je to prilično sakrivano. Ali, za razliku od tada, ako izuzmemo mogućnost da se ovdje falsifikuju brojevi, da se ne kaže prava istina, ipak je ovo koliko-toliko otvorenije. Teže je to sakriti danas. U vremenu digitalne tehnologije, teško je kriti takve stvari. Onda je to moglo. I ja sam potrošio 10 godina dok sam saznao šta se zapravo desilo. Bila je to bila velika sramota. Prema mom mišljenju, to je bio trenutak kada je ta zemlja (Jugoslavija, op.a.), koja je izgledala jako stabilno, počela da se gubi. Mislim da je to trenutak kada se pokazalo da ona i nije baš tako perfektna kao što je izgledalo. To je bio trenutak da se preispituju stvari zašto je to tako, a nisu preispitane. Sve je potureno pod tepih i nisam siguran da je to baš razlog, ali je to bio dobar znak, znate. Vidjelo se da tu nešto škripi.

Mislite li da će neko krenuti Vašim stopama od kolega pa za nekoliko godina možda napraviti film o ovome?

- Pa možda, mada, sada su se stvari promijenile. Sada se već znaju stvari i teško će se sakriti. Sada je besmisleno snimati film o tome kako izgleda neka epidemija. Već je mnogo filmova snimljeno na temu virusa i na temu epidemije. Tako da možda nekako indirektno, možda nešto kako se to prelama kroz društvo, kroz porodicu, kroz psihu... To je možda interesantnije nego da se pravi popis događaja koji su se odigrali.

Mnoga filmska i TV ostvarenja s dugogodišnjom tradicijom samo su u nove sezone uvrstili život za vrijeme pandemije.

- To je postala svakodnevica i to ne može samo po sebi biti tema. Mora biti nešto drugo tema. Nešto što je indirektno posljedica toga po druge stvari, ali sama pandemija je svuda ista i svuda je to tjeskobno i svuda je to. To nije zahvalna tema.

Jugonostalgičan sam

Na čemu Vi sada radite? Imate li mogućnosti za to?

- Imam, radim neke stvari. Pokušavam barem. Mada u posljednje vrijeme baš nisam imao sreće s ovdašnjim fondovima državnim. Nekoliko puta sam odbijen tako da... Nije to nešto što čovjek mora da uzima k srcu. Tako da, sve je u redu, nema nikakvih problema.

Koji je to film koji biste mogli uskoro napraviti?

- Ima nekoliko tema koje sam probao da uradim. Jedna vrlo škakljiva, koju ne bih još sada da otkrivam, zato što još nije gotova niti je to ušlo u bilo kakvu produkciju. Tako da pričam šta bi bilo kad bi bilo je besmisleno. Ali imam jedan tekst koji već dugo pišem, i naslov govori dosta dobro o tome šta bi to bilo. To je opet o sudbini glumca, kao do sada, a zove se „Hamlet u Paviljonu broj 6“. „Paviljon broj 6“ je znamenita pripovijetka Antona Pavlovića Čehova, ja sam pokušao da spojim temu glume i temu ludila u toj priči. Dakle, Šekspira i Čehova.

I kako idu ludilo i gluma zajedno?

- Stalno sam ispitivao tu vezu između glume i ludila i u delirijumu tremensu i u govornoj mani. I u svim tim temama koje su se bavile glumcem. Ne samo što su mi roditelji bili glumci i zato što sam ja reditelj. Nego jednostavno mene škaklja ta tema. Jako me iritira i mislim da nije još sve rečeno na tu temu, tako da ću tu pokušati nešto da uradim ako nekog zainteresira.

Uvijek kada čitam o Vama, u uvodima Vas se oslovljava, ne kao srbijanskog reditelja, nego kao jugoslavenskog.

- Moram da priznam otvoreno da sam ja jugonostalgičar i to ne shvatam kao neku vrstu, šta ja znam, jaukanja, kuknjave, žalopojke, nego jednostavno ja sam takav. To je moj koncept životni, rođen sam u toj zemlji, uradio sam mnogo stvari vrijednih u toj zemlji i volio sam tu zemlju. Tako da, zašto ne bih bio jugonostalgičar. Negdje u nekim dijelovima u bivšoj zemlji, pogotovo ovdje i recimo u Hrvatskoj se jugonostalgičari smatraju negativcima. Ne smatram da sam ni negativac ni sumnjiv, imam pravo da volim nešto i niko mi to ne može zabraniti.

Kada govorite o tom iznošenju mišljenja, posebno javnog iznošenja mišljenja, jeste li se ikada pokajali za nešto što ste javno rekli i što je možda sa sobom nosilo neke posljedice po Vas?

- Bilo je raznoraznih posljedica u mom životu. I u vrijeme Miloševića i u ovom vremenu... Doduše, u ovom vremenu nemam, kako da kažem, jakih fizičkih posljedica, ali imam posrednih. Jednostavno sam na neki način marginaliziran. U suštini, ako ćemo pošteno, to mi i odgovara. Zato što ja ne bih želio da budem u ovom svijetu u kome se sada trenutno nalazim, u ovoj zemlji u kojoj se nalazim, budem u bilo kakvom aktivnom statusu. U odnosu na sada, biti dijelom tog mehanizma je ravno kolaboraciji. Tako da ja jednostavno nastojim da budem po strani i da me nikad niko ne dovede u vezu s ovim, jednog dana kad se bude analiziralo šta se dešavalo u Srbiji, da me niko ne dovede u vezu s ovim ljudima zato što, moram sad da kažem nešto teško, ja se stidim ovog stanja u kojem se nalazimo.

Znamo da ste imali posljedice i da ste u vrijeme Miloševićeve politike, čiji ste bili izričiti protivnik, okarakterizirani kao izdajnik tada. A sada?

- Samo je to sada vraćanje znatno drastičnije i primitivnije. Tada sam mislio da ne može gore, izgleda da može. I šta da vam kažem. Mislim, da se to ne samo vratilo nego i još više otišlo unazad. I da su sada okolnosti mnogo gore nego u vremenu Miloševića, bar što se tiče mog okruženja. Doduše, Milošević nas je odveo u rat, ali ovo stanje nije ništa manje ni bolje ni naivno. Tako da jednostavno, koje vrijeme je gore, to je mrtva trka. Zapravo, meni je svejedno koje je gore. Meni je loše, da li na onaj ili na ovaj način loše, to je nebitno.

Priče za djecu

U posljednje vrijeme sve se više „zvecka oružjem“. Koliko običnim građanima znače prepucavanja političkih vrhova?

- I najobičniji, najnaivniji i najneupućeniji građani su shvatili da oni to koriste, oni na vlasti, i da manipulišu ljudima sa stalnim opasnostima, prijetnjama, izmišljenim zavjerama... To je jednostavno njihov način vladavine. To je prosto manir nekoga ko koristi ljudski strah i osjetljivost za svoje odvratne ciljeve. Jasno je to. Ali nije mi jasno kako ljudi to uopće izdržavaju i kako se uopće ne protive tome, kako se ne bude. Odavno sam shvatio da ne postoji mogućnost da u ovim krajevima, na nekim fer i poštenim izborima pobijedi pravda. To je za malu djecu. To se neće dogoditi. Desit će se ili da će se ljudi pobuniti protiv toga ili će roptati i dalje. Bojim se da je roptanje naša sudbina i da ne vidim uopće snage, barem ovdje, koji bi mogli da se suprotstave.

Krajem prošle godine mnogo se govorilo o Vašem „sukobu“ s Emirom Kusturicom.

- O tome ne govorim jer ne želim da se bavim temama koje su primitivne, do te mjere da su prostačke. Ne želim da učestvujem u tome, ja sam čovjek iznad toga.

U julu, povodom godišnjice smrti Vaše majke Olivere, objavili ste emotivan tekst posvećen njoj. Koliko su Vaši roditelji imali utjecaja na Vas?

- Velikog utjecaja su imali sigurno. Činjenica da sam ja odrastao u svijetu koji je bio drugačiji od ostalog svijeta, koji je bio ispunjen ljudima koji su, uglavnom, bili glumci. Što će reći, bili su ljudi koji se igraju. Skloni igri, skoni humoru, po definiciji su takvi glumci. To me je odredilo. Ja ne umijem drugačije ni sam da živim, osim da probam da se igram ako mogu nečim. To je odredilo moj život. Nije u nekom smislu da sam ja naučio nešto od njih što ne bih znao inače ili ne bih mogao drugačije da naučim. Nije. Ta stvar oko posla našeg se ne uči. To dokučite nekako ili ne. I studentima sam govorio da ako su došli da nauče da budu umjetnici, onda su došli na pogrešnu adresu. Mogli su naučiti nešto o obrazovanju, zanat, ali umjetnost sama po sebi je misterija. Teško se to uči, a još teže se nasljeđuje. Mnogo znam djece jako dobrih umjetnika koji nisu uspjeli, koji su bili jako nesretni zbog toga. Tako da to može biti i prokletstvo. Ali, dobro, u mom slučaju, mislim da nije bilo prokletstvo jer ja nisam proklet i na neki način sam sretan što nisam potonuo u ono u što sam bio viđen da potonem.

Samo se u Srbiji reditelji tuku

Posljednjih dana u fokusu je sukob Dragana Bjelogrlića i Predraga Antonijevića.

- Ne želim to da komentiram. Nemam volje za takve stvari. To je slika ovog društva. Jedna kriminogena država u kojoj se dešavaju takve stvari. Ne znam da li bi se neki švedski reditelji tukli na nekom festivalu. To još nisam čuo u životu. Ali kod nas je to moguće. Filmovi moraju da govore o reditelju, a ne kafanske prepirke. To je bezveze. Ne razumijem zašto i zašto uopće do toga dolazi.

Film je univerzalan jezik, nije bitno odakle si

- Ne može niko sam ništa snimiti. Ja nisam nijedan film snimio, a snimio sam ih 15 ili 16, a da neko iz ekipe glumačke, tehničke ili kreativne nije bio ili iz Hrvatske, ili iz Bosne ili iz Sjeverne Makedonije ili iz Crne Gore. Zato što tražim najboljeg čovjeka za određenu stvar. Nije mi bitno odakle taj čovjek dolazi, ako se razumijemo. Drugo, film je univerzalan jezik, nije lokalna riječ. Kada sam bio mladi reditelj, dobio sam neku stipendiju pa sam otišao na snimanje u Ameriku. Posjetio sam snimanje „Sav taj džez“ Boba Fosija (Fosse). Zapanjio sam se koliko je to slično onome što smo mi radili. To je taj jezik i način mišljenja. Vi ne možete sada da se rukovodite time da li neko govori ovaj ili onaj jezik. To je bezveze totalno, nebitno je. Štetno je da se čovjek uopće bavi time – kazao nam je Marković.

Mladi ne mogu da manipulišu i rade po nečijem ukusu

Vidite li u mladima iz Vaše branše potencijal kakav smo imali u vrijeme Jugoslavije?

- Jedino je to neka vrsta budućnosti. Radio sam kao profesor na fakultetu, i sada radim s maturantima, stalno sam u kontaktu s mladim ljudima i shvatam da je to jedina stvar koja vrijedi. Sve ostalo je besmislica. Ipak, mladi ljudi kinematografije su osuđeni na primitivizam i na mrak. Morate da im pokažete, što se kaže, pošten pogled na svijet. Mladi ljudi mogu da budu nepošteni, da lažu, ali oni imaju instinkt da to ne mogu da rade. A ovi stariji mogu da manipulišu i rade po nečijem ukusu. Mladi to teško mogu.