Nakon gotovo godinu i po paralize zbog pandemije koronavirusa, situacija se popravlja te  tako publika može ponovo uživati u koncertima i drugim kulturnim događajima. To za mladu producenticu Martinu Kašljević znači, nakon mjeseci prisilnog odmora, pune ruke posla. Ona je desna ruka svome ocu Tomislavu Kašljeviću, jednom od vodećih producenata na ovim prostorima.

No, ono čemu Martina posvećuje svaki trenutak kada nije profesionalno angažirana  su napuštene životinje. Bosanka sa zagrebačkom adresom s tolikom strašću. Predanošću brine o četveronožnim bićima da joj na tome naprosto zavide mnogi „obični“ ljubitelji životinja. Živi u stanu zajedno s psima i mačkama, a koliko je pasa spasila sigurne smrti i ne broji.

Velika ljubav

I sada kada je ponovo krenuo producentski posao, Martina ne dozvoljava da zbog toga ispaštaju životinje. Naprotiv, posljednjih mjeseci angažirana je na spašavanju i pasa iz bosanskih azila (koje su minute dijelile od eutanazije) i pronalasku doma za njih.

Da krenemo od posla. Vaša producentska kuća krenula je nakon korona pauze s koncertima i drugim priredbama. Kako sada to ide i izgleda?

-       Napokon imamo priliku raditi i vratiti se normalnom životu nakon više od 15 mjeseci. Nažalost, toliko smo bili doma da se svi još navikavamo na teren, na stres, na putovanja… ali mislim da smo svi željni muzike, koncerata i posla, tako da nam ništa ne predstavlja problem. U principu, ne mogu reći da se nešto posebno promijenilo osim činjenice da uz sav posao koji producent, odnosno organizator ima, sada još dodatno imamo covid posao - prijave okupljanja, popisivanje temperature, mjerenje temperature i slično. Ali, na sve pristajemo i ništa nam nije teško dokle god nas niko ne zatvara…

Ovo ljeto imamo zakazano više od 50 koncerata i predstava diljem Jadranske obale - tri velika festivala - na Sustipanu „S okusom soli“, u Opatiji „Kolovosfest“  te u Vrsaru kao i dva velika koncerta na Tašmajdanu, dva na Palićkom jezeru te par predstava u Bosni i Hercegovini. Očekuju nas stvarno fenomenalni projekti među kojima ćemo ponovno imati priliku sarađivati s Vlatkom Stefanovskim, „Parnim valjkom“, Massimom, „Crvenom jabukom“, „Mostar Sevdah Reunionom“, „Bajagom i Instruktorima“ i mnogim drugima..

Posao koji radite je veoma zahtjevan, no Vi mnogo vremena posvećujete životinjama, posebno napuštenim te onima koji žive na ulici?

- Moj je posao sam po sebi 24/7 obaveza. Često se odričem spavanja, ručka ili sličnih potreba kako bi sve stigla, pogotovo sada kad dođe ljeto i ubacimo u petu brzinu. U event menadžmentu postoji vrlo jasno pravilo da je posao na prvom mjestu, a sve ostalo dolazi nakon toga. Kako sam ja u principu odrasla uz svog tatu i njegov način rada, meni je to od prvog dana bilo normalno i nikada se nisam previše stresirala što i nemam vremena voditi neki posebno raskošan i zanimljiv privatni život. No, životinje su druga priča. Nebrojeno puta, kada bismo imali koncert u BiH ili Srbiji, ja bih prvo prošla svoj ritual hranjenja uličnih pasa. Toliko puta  sam ih, nažalost, vadila iz kontejnera, tražila po šumama, vadila iz rijeke, skupljala po cesti povrijeđene, molila ljude da mi predaju izmasakrirane pse... Tu se rodila odluka da napravim nešto konkretno. Jedino konkretno što sam mogla napraviti je osnovati Udrugu za zaštitu i dobrobit životinja „DOG & GO“. Udrugu smo pokrenule moja najbolja prijateljica Adriana Markota i ja. Često se smijemo jedna drugoj kada, naprimjer, idemo u 3 ili 4 ujutro po nekog psa - šta je nama ovo trebalo? Međutim obje smo sretne, ispunjene i obožavamo ovo što radimo.

Za ljepši svijet

Živite u Zagrebu, a u intenzivno brinete o napuštenim psima iz Sarajeva i cijele BiH. Kako to funkcionira?

-       Živim u Zagrebu zadnjih 17 godina, međutim ja sam iz Bosne. Moje roditelji su iz Bosne i ja sam djetinjstvo provela u Zenici. Shodno tome, „Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja“, kako bi rekao Meša Selimović. Nisam tamo, ali se trudim pomoći onima kojima je pomoć nužna, koliko god i kada god mogu. Dosta često sam se susretala sa osudama tipa - toliko napuštenih pasa u Hrvatskoj, zar moraš još i ove iz Bosne dovoditi?! Odgovor je da. Kada bi svako pomogao samo jednoj duši na ovom svijetu i uljepšao mu život, ma gdje ona živjela - svijet bi bio ljepši, zar ne? Hrvatska je koliko toliko uređena zemlja po pitanju zaštite i prava životinja, ali Bosna je, nažalost, miljama daleko od toga. Psi se iskorištavaju za svakakve stvari - borbe, nekontrolirani uzgoj i „štanc“, izrabljivani su, gladuju, masa njih na suncu i snijegu bez zaklona su na lancima od metar dužine… Naravno, ne generaliziram, ali ima jako puno takvih slučajeva. I kome god sam se obratila za pomoć, vrlo često nisam dobila nikakav povratni odgovor ili bilo kakvu pomoć.

Iza Vas je osam godina borbe za životinje.

-       U posljednjih osam godina mog aktivnog rada sa životinjama, izvlačila sam svakakve pse… Istraumatizirane, pretučene, silovane u jednom slučaju čak i od čovjeka, pse direktno iz borbi, prepune ožiljaka, ugriznih rana, životinje u terminalnom stanju spašene u zadnjem trenutku s lanca bez kapi vode. Većinom su to psi koji su psihički uništeni, psi koji se pomokre kada im priđete, psi koji se boje svakog zvuka, svoje sjene. Jedna takva je završila i kod nas doma, moja Lola. Bretonac, lovački pas, koji je nakon nebrojenih legla i odlazaka na lovište, ostarila i više nije mogla imati štence te je brutalno pretučena i bačena na magistralnu cestu. Kada uzmete jednog takvog psa, koji vas bespomoćno gleda i trese se od straha te mu nađete dom pun ljubavi i sreće pa ga nakon mjesec dana posjetite i vidite novog psa, onda znate da ste napravili neku razliku i da radite dobru stvar. Ponavljam, nije samo BiH takva, takvih slučajeva ima svuda oko nas. Nažalost, jako je traumatično uopće dovesti psa iz Bosne u Hrvatsku. Tu je silna papirologija koja se mora proći kako bi pas mogao doći u svoj dom. Moja kolegica Adriana i ja, osim uličnih pasa, izvlačimo i pse iz šinteraja „Lokom“ u Sarajevu. To je, nažalost, kill šinteraj gdje pas ima 10 dana te nakon toga ga se ubija. Ne često smo prenatrpane i nemamo više kapaciteta pa onda gledamo te tužne, isprepadane okice u  prljavim hladnim boksevima za koje znamo da ih čeka sigurna smrt. To su one ružne bezizlazne situacije gdje, nažalost, shvatite da nikada nećete moći svima pomoći.  Nakon preuzimanja, psi se privremeno smještaju u plaćene smještaje te čekaju na veterinarsku obradu i zeleno svijetlo da su spremni i zdravi krenuti, a onda ih čeka put od 8 sati. Nakon toga dolaze kod nas, ponovno idu na veterinarsku obradu te odlaze na privremene kućne smještaje dok ne nađu svoj dom. Sve to iziskuje strašno puno vremena, živaca, novaca i dobre organizacije.

Reakcija iz straha

Koliko je uopće na ovim prostorima razvijena svijest o životinjama, posebno uličnim?

-       Nažalost, skoro pa nikakva, što je vrlo tužno. Ima nekolicina ljudi kojima bi se trebao dignuti spomenik, ljudi koji žrtvuju svoje vrijeme, zdravlja i sve što imaju kako bi pomogli uličnim psima u BIH. I onda ima ona druga strana, nehumanost prema nedužnoj životinji koju možete vidjeti na svakom ćošku. Problematika uličnih pasa nije riješena, problematika zakona o zaštiti životinja i adekvatnom držanju psa nije riješena. Moj najveći problem je histerija koju ljudi stvaraju oko uličnih pasa. Ja sam odrasla u Zenici, svakodnevno išla u školu, park i hodala po ulici. Nikada, ali nikada me ulični pas nije ugrizao. Ljudi tuku ulične pse, udaraju ih namjerno autom, gađaju ih kamenjima i naravno, dobijete psa koji će iz straha reagirati na vaš povišeni ton samo kako mu ne bi naudili. I to je ono što ljudi ne žele shvatiti niti prihvatiti, a gradske vlasti ne daju građanima neko posebno rješenje za problem napuštenih pasa/ lutalica. S druge strane, ljudi masovno napuštaju pse, bacaju ih na ulicu, ostavljaju, ne žele ih kastrirati i ponovno se vrtimo u krug. Prva stvar za koju se ljudi trebaju više educirati je benefit kastracije/ sterilizacije. Nakon toga, mogli bi početi polako kroz godine smanjivati nekontrolirani broj napuštenih pasa.

Ili pomažete sa svim srcem ili ne pomažete nikako

Znam da sudbine uličnih i pasa iz azila jako emotivno utječu na one koje brinu o njima...Kako se Vi nosite s tim emocijama?

-       Jako teško. Utječu na moj privatni život, na moj posao, na moju porodicu i na moje prijatelje. Nije to lako, a pogotovo nije lako naći sredinu i znati kada jednostavno ne možete pomoći i kada treba odustati, jer jedan čovjek ne može sve spasiti. Ali, ili pomažete sa svim srcem ili ne pomažete nikako, empatija i ljubav prema drugima ne biraju vrijeme i mjesto.

Đuro i Tanja imaju istu ljubav prema životinjama

Da li Vam neko iz svijeta poznatih pomaže u brizi za životinje?

-       Za sada, od svog posla i toliko životinja, nisam imala vremena uopće razgovarati s nekim oko eventualne pomoći, nekog projekta ili konkretnog plana. Međutim osobe koje prve mogu izdvojiti su Tanja i Branko Đurić. Njihova ljubav i empatija prema životinjama je jednaka mojoj, tako da sam sigurna da ćemo uskoro naći neki način za pomoć. Ima tu jako puno stvari koje planiram napraviti, ne mislim samo stati na ovom načinu pomoći. Planiram i preko svog posla napraviti par projekata kojima bi ljudima skrenula pažnju na te predivne duše oko njih. No, za sve treba vremena pa tako i za veće planove. Za  sada pomažemo ovako i pozivam sve ljude dobre volje da nam se pridruže i pomognu. Uvijek možete volontirati, pomoći nam uslikati naše štićenike, prošetati ih, pružiti im privremeni smještaj, otići im uljepšati dan. Pružiti svoju ruku i srce nekome ne košta ništa, a zauzvrat dobijete toliko puno…