Direktor Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) i jedan od bosanskohercegovačkih čuvenih glumaca Izudin Bajrović potpuno je predan onome za šta se decenijama ranije odlučio. Ako ne glumi na sceni ili ispred kamera, itekako vuče konce iza kulisa.

Nedavna premijera predstave Dine Mustafića „To nikad nigdje nije bilo“ otvorila je sezonu obilježavanja 100. godišnjice postojanja ove kulturne institucije, koja se, nažalost, obilježava u vrijeme pošasti koronavirusa.

Povratak ljepote

U razgovoru za „Dnevni avaz“ Bajrović je govorio o značaju ove institucionalne Kuće na obali, 100. rođendanu, ali nam je otkrio sve planove za ovu godinu. Također, osvrnuo se na teška vremena, kakva je pandemija, u kojima kultura skoro pa diše na škrge.

- Siguran sam da bi premijera „To nikad nigdje nije bilo“ bila svečenija, da nije ove pandemije. Bilo bi više publike, duže bi ostali da proslavimo. Ovako smo morali igrati pred 70 ljudi, ostali smo pola sata poslije, jer smo se morali vratiti kućama prije 23 sata zbog zabrane kretanja. Uspjeli smo podijeliti tortu, popiti po čašu soka, i to je bilo to – kaže nam Bajrović.

Ipak, kako ističe, tokom predstave atmosfera u gledalištu i na sceni bila je sjajna. Glumci su se već priviknuli na to da igraju pred reduciranim brojem gledalaca.

- Sada nam 70 ljudi djeluje kao puna sala. A i oni se zaista trude da izvođačima na sceni uzvrate, pa izgleda kao da ih je 400, a ne 70. Aplauz na kraju je bio fenomenalan. Dugo je trajao i bio je bučan. Bilo je i potresno na neki način jer situacija u kojoj se sve to dešava je, između ostalog, potresna. Već dugo ovo sve traje, svi smo iscrpljeni, stres se nakupio. Ali to su ipak ti neki trenuci kada umjetnost uspije da nam vrati neke ljepote u naš život. Na ovoj premijeri se upravo to i desilo i radi se o lijepoj, kvalitetnoj, dobroj i vrlo dirljivoj predstavi – kazao je Bajrović.

„To nikad nigdje nije bilo“ rađena je prema romanu Tvrka Kulenovića „Istorija bolesti“, koja govori o opsadi glavnog grada BiH devedesetih godina i kulturi koja je disala punim plućima dok se na grad pucalo, palilo, granatiralo...

Na naše pitanje mogu li se porediti grozne godine opsade i situacija u kojoj se danas nalazimo, odnosno virus koji hara svijetom, Bajrović odgovara:

- Dobro vam je pitanje. Kada sam prvi put čitao ovu predstavu, shvatio sam da iz jednog mračnog vremena u kojem sada živimo govorimo o drugom mračnom vremenu koji smo preživjeli. Knjiga Tvrtka Kulenovića izdata je 1994. godine, kada se još nije ni nazirao kraj opsade Sarajeva, kada se još živjelo u groznim uvjetima. Pokušao sam preispitati sebe koje mi od ta dva vremena izgleda mračnije.

Kako navodi, tih godina bilo je opasno izaći na ulicu, ali je i sada opasno biti među ljudima. Tada nije bilo ničega, ni vode, struje, grijanja, hrane, sveprisutni strah, dok sada još imamo i vodu, struju i hranu, ali i strah je tu.

- Ali čini mi se da je ono vrijeme bilo svjetlije zbog tog nekog prkosa, želje da se izdrži sve to što nam se dešava, dok je ovo sada vrijeme postalo vrijeme bez nade, u kojem inat i prkos ne igraju nikakvu ulogu, jer virusu se inatiti je potpuno besmisleno, čak i glupo. Vidimo da se ljudi oko nas počinju masovno imunizirati, neki i završavaju taj proces, a kod nas još nije ni počeo. To je utisak koji sam stekao gledajući predstavu. Slušao sam i komentare nakon premijere, predstava je ljude vratila u te godine, one ljude koji su proživjeli opsadu u Sarajevu. Svi su bili vidno potreseni. Čudno je kako ta predstava djeluje na gledaoce – ističe Bajrović.

Ova godina je jubilarna na NPS i sve saradnike zbog obilježavanja 100. godišnjice postojanja. Bajrović kaže kako je odlično da su počeli s domaćim autorom.

Smatra da o značaju govori i interes medija, koji, kako kaže, u čitavoj situaciji gdje kultura možda nije više toliko bitna u odnosu na ono zdravstveno i ekonomsko, ipak izdvajaju „dosta ili barem dovoljno prostora da se naglasi značaj velikog jubileja“.

- I hvala vam za to. Ipak, opasno je planirati. Vrlo oprezno pristupamo planovima, imajući u vidu kako nam se plan za prošlu godinu gotovo pa potpuno urušio. Većinu onoga što smo planirali, posebno u baletskom i operskom segmentu rada našeg pozorišta nismo uspjeli realizirati iz vrlo objektivnih razloga, a to su donesene mjere kao i opasnost i rizik kojima se ljudi izlažu. A onda i zbog finansija koje su nam uveliko umanjene u toku prošle godine, što je i razumljivo. Možda smo mi i malo više oštećeni od drugih pozorišta, proporcijalno gledajući veličinu nas i ostalih koji su mnogo manji – rekao je direktor NPS-a.

Naglašava da je NPS čitavu ovu godinu zamišljao svečanije nego što jeste, okićeno i osvijetljeno. Iako ne smiju razmišljati o velikoj baletskoj, klasičnoj predstavi koja podrazumijeva puno igrača na sceni, kompletan orkestar, ipak žele uraditi predstavu u skladu s mjerama koje su na snazi, a koja će biti autorski rad Belme Čečo-Bakrač.

Nakon toga, ekipa NPS-a radit će dramsku predstavu „Car Edip“, antičku tragediju, a koju bi trebao režirati reditelj Dijego de Breu. Za sami rođendan NPS-a, 21. oktobra, planirano je nešto posebno. Naime, na taj datum 1921. odigrana je prva predstava „Protekcija“ Branislava Nušića. Plan NPS-a je izvesti premijeru iste te predstave, odnosno teksta, koju bi trebao režirati Kokan Mladenović.

Između projekata, predviđeni su koncerti opere i baletskih igrača, kao i gala večeri. A, kao neka poslastica na kraju godine, u decembru bi trebala da se desi velika operska predstava, i to bi bila svjetska praizvedba „Derviš i smrt“ rađene po romanu Meše Selimovića, koji komponira Asim Horozić.

- Također, planiramo, i na tome radimo već dugo, izdati monografiju o 100 godina NPS-a. To je vrlo složen i kompliciran posao – priznaje Bajrović.

Zaboraviti sramotu

Dodaje da s puno neizvjesnosti prate dešavanja vezana za koronavirus, svako zasjedanje Kriznog štaba, jer strepe da ih zatvore, da im onemoguće rad ili da reduciraju broj gledalaca.

- A nadam se da će se situacija samo popravljati, ne pogoršavati. A svi skupa se nadamo da će te vakcine konačno doći i do nas pa da na neki način nas, koliko-toliko, bar u izvjesnoj mjeri zaštite i ohrabre za budućnost, jer niko od nas ne može ni pretpostaviti koliko će ovo još trajati. Od početka ove epidemiološke krize slušam: „Da hoće ovo stati, pa da se vratimo tamo gdje smo stali“. Pa ne možemo se vratiti, vrijeme se ne vraća. Nikad se mi ne možemo vratiti na 16. mart 2020. godine, kada se ovo završi ne znamo koji će datum biti, a ni godina. Povratka nema – iskren je Bajrović.

Doajen bh. glumišta smatra da će nas pamtiti upravo po kulturi, osim činjenice da smo jedini koji nisu uspjeli nabaviti vakcine u okruženju.

- Ali tu sramotu nadam se da ćemo brzo zaboraviti. A ovo što se dešava ćemo pamtiti zauvijek. Jedna od značajnijih činjenica iz vremena opsade Sarajeva, koja je odjeknula po svijetu, jeste da se u te četiri godine nenormalnih i užasnih uvjeta za život i rad dešavalo pozorište, kultura, umjetnost... To je nešto o čemu se i danas govori. S tim živimo. Značaj i smisao kulture uvijek se propituje. Ali uprkos tim negativnim stavovima, pozorište traje i opstaje. Pozorište je živa i prilagodljiva stvar i ono će postojati – govori Bajrović.

Na našu konstataciju da kultura u BiH nije bila na zavidnom nivou ni prije pandemije koronavirusa te da niko ne zna koliko će tek trebati da se izvuče iz ponora, Bajrović kaže:

- Pandemija nas je sve vratila unazad u svakom pogledu. Vjerovatno, ima nekih koji će profitirati iz ovoga svega, kao i u svakom teškom vremenu. Ali ja govorim o većini, o onih 90 posto građanstva koje trpi, koje je unazađeno u svakom smislu, zdravstvenom, ekonomskom, izgubljeni su životi, izgubili smo neke drage ljude, umanjena su primanja, izgubljena radna mjesta, sve nas je to unazadilo. U pravu ste, kultura nije bila top prioritet ni ranije našoj vlasti. Da li će ikada postati, nisam baš siguran, ali opstaje i postoji. Mi kao kulturni radnici dužni smo da se ispružimo koliko nam je i jorgan dug. Društvo ne ulaže zbog nas koji živimo od ovoga, već valjda zbog sebe jer kao civilizirano, osviješteno mora imati potrebu da se obrazuje, da zadovolji kulturne potrebe.

Dodaje da se nada da bh. društvo stremi ka tome da postane takvo da ima prioritete koje svako civilizirano društvo treba da ima.

- A to je da imamo pametne i obrazovane generacije, kulturu na jednom nivou koji možemo da pokažemo svijetu i kažemo: „Evo, dođite da vidite kako se kod nas radi, kako dobre predstave pravimo, imamo sjajne orkestre, filharmoniju i operu“. Operski orkestar namjerno spominjem jer ga mi nemamo. I jedina smo opera, pretpostavljam naširoko koja nema svoj orkestar. Uz pomoć Filharmonije to nadomjestimo i taj nedostatak svojih muzičara. Iskreno se nadam da ćemo postati društvo koje će stremiti ka tim vrijednostima, a ne koje će ih negirati. Uvijek će biti onih koji su protiv, ali nadam se da nikada neće postati toliko jaki da mogu da realiziraju te svoje negatorske namjere – kaže Bajrović.

O uspjehu filma rediteljice Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida“ priča se i daleko od BiH. U ostvarenju koje je ušlo u uži izbor za nominaciju za Oskara igra i Bajrović. Potresna priča iz ugla žene o dešavanjima u Srebrenici u julu 1995. godine, odvajanju porodica i počinjenom genocidu, ulozi UN-a i holandskog bataljona. Pitali smo Bajrovića je li pregledao film.

- Jesam. Pogledao sam ga uoči premijere u Veneciji. To je bila zatvorena projekcija za nas nekoliko u Sarajevo u kinu „Meeting Point“. I naravno, kao i svaki put kada gledam film u kojem sam ja igrao, izmiješaju mi se osjećanja. Prvo gledam šta ne valja u onome što sam radio, gdje sam pogriješio, šta sam mogao bolje, šta drugačije. Ali to je normalno – kazao je Bajrović.

Gledao ga je još jednom poslije i kaže da je tek drugi put bio rasterećen od egoističnog načina posmatranja filma te da je osjetio koliko zaista emotivno djeluje na njega.

- To je film na kojem sam vidio da ljudi kupuju kokice prije projekcije, ali ih ne jedu tokom projekcije. Niko ne šuška ničim. To je film koji se gleda zaista u tišini i koji tako uvuče gledaoca u radnju iako je nama barem poznata. Da, ta dešavanja u Srebrenici su nam svima poznata, možda ne u detalje, ali historijat dešavanja, kako se šta desilo, kakva je uloga bila UN-a, holandskog bataljona, srpskih snaga koje su došle i osvojile Srebrenicu, koliko je ljudi stradalo, sve mi to znamo. Ali tu priču koja se tiče jedne porodice u masi drugih je zaista nešto što nas uvlači da skoro bez daha odgledamo taj film. Nije slučajno da je film ipak odjeknuo i u svjetskim razmjerama. Ovo je veliki uspjeh i to je film koji će ostati i za buduće generacije, koji neće izgubiti na svojoj aktuelnosti i vrijednosti nikada. Dok postoji naš narod i naše društvo, to će biti film iz kojeg ćemo učiti o tragičnoj prošlosti, možda pokušavati naći neke vizije kako da nam se te stvari ne ponavljaju i u budućnosti – iskren je Bajrović.

Priznaje da se grlo stegne dok se gleda „Quo vadis, Adia“.

- Svi mi, prije svega, Jasmila Žbanić, nismo željeli igrati naš odnos o temi koja bi prouzrokovala što bolnije i burnije reakcije. Pokušali smo zaista da se stavimo u situaciju tih ljudi i u tom trenutku koji se nalaze u tom strašnom okruženju, ne igrajući nikakvu funkciju, već pokušavajući ući u to da film izgleda što jednostavnije u smislu životnosti, bez patetike, ubadanja prstom u oko gledalaca i soljenja rana. Jasmila je izbjegla scene ubijanja. Ubijanje se dešava, ali ne pred kamerom. Znamo da se desilo, čuju se pucnji, znamo i ko je ubijen, ali se to ne vidi – kaže Bajrović.

Ističe da film nije napravljen oprezno da se ne bi nekome zamjerio. Naprotiv.

- Vrlo je bitna i ta ženska vizura u koju Jasmila ulazi u sve svoje projekte. Govorimo o ženama koje su ostale bez članova svojih porodica. Na kraju, one nisu ni vidjele kako su stradali njihovi muški članovi. One samo znaju do tog trenutka kada su odvojeni jedni od drugih. Ostalo su čule, znaju posredno. I to je nešto što se može pročitati iz tog načina rada na tom filmu. Radi se o umjetničkom djelu, nije dokument iako će ostati kao značajan dokument, pošto je zasnovan na stvarnim činjenicama, samo miješanjem fiktivnih i stvarnih likova, što nije naudilo autentičnosti rekonstrukcije događaja – rekao nam je Bajrović.

U filmu igra i njegov sin Dino Bajrović, koji i u ostvarenju utjelovljuje njegovog sina Seju. Drugog Bajrovićevog sina igra Boris Ler.

Snalazi se

Svu trojicu ubijaju u filmu, a posljednja scena u kojoj se oni pojavljuju je ta da su, pored ostalih muškaraca, sva trojica na koljenima, s rukama iza glave i čekaju smrt.

- Sigurno da je u meni pojačavalo autentičnost situacije, to što moj sin igra mog sina i da smo skupa u toj nekoj situaciji u kojoj bi moja dužnost kao oca bila da mu pomognem, a ja potpuno nemoćan. U nekim trenucima sam ga, umjesto Sejo, kako se zove u filmu, zvao Dino, jer se preklapala igra i zbilja – kaže Bajrović.

Za njega je to bio vrlo čudan osjećaj, iako su i on i Dino profesionalci. Ipak, misli da su uspjeli u filmu stvoriti porodicu za koju jedino majka pokušava da se izbori.

- A muškarci, a to jeste strašno i autentična situacija iz Srebrenice 1995. godine, da su oni bili potpuni nemoćni da bilo šta učine za svoje porodice. Neki su uspjeli da se izvuku iz tog pakla i pobjegnu, a oni koji su ostali su bili prepušteni na nemilost ljudi koji su došli i odvojili ih od njihovih porodica, potrpali na kamione, odveli i ubili. A njihova tijela čerečili više puta, raznosili. Jedan skelet se skuplja u pet masovnih grobnica. Strašne su to stvari i strašno je koliko čovjek, iako radi svoj posao, igra neku ulogu, ne može da se otme tome i još dublje uđe u tu situaciju. Koliko to stravično mora biti kada ja, igrajući čovjeka koji sa svoja dva sina stoji sa rukama iznad glave i čeka kada će početi mitraljezi da pucaju po nama, sam potpuno nemoćan. Mogu samo da ih gledam, ne mogu čak ništa ni da im kažem. Jer šta, šta se može reći u tom trenutku – pita se Bajrović.

Glumac je prepušten sam sebi

- Dino često ima potrebu da me pita šta mislim o tome kako je on nešto odradio. A ja najčešće izbjegavam odgovor. Kažem mu da nemam nikakvih primjedbi. Nije moje da mu budem mentor. On treba da ima moju podršku i zna da je ima, ali nije moje da mu budem mentor i da nastavim da mu budem neki profesor nakon akademije jer mi to ne pada ni na kraj pameti. Dino traži i mora da nađe svoj put i svoj izraz. Za sada to fino radi. Snalazi se. Ali glumac je prepušten sam sebi i nije dobro da na njega utječu ni loše ni dobre kritike. On mora imati svoj cilj i težiti njemu uprkos svim preprekama na koje će nailaziti. A najveća prepreka za naše mlade glumce, pa i za Dinu, je to što nema posla dovoljno, što se jako malo radi i u pozorištu, skoro ništa na filmu, a ništa na igranom serijskom programu – ističe Bajrović.

Srbija lider u filmskom stvaralaštvu

- Posljednjih godina se u Srbiji u svakom trenutku se snimaju brojne serije. Znači da je uložen ogroman novac i da država ima neku strategiju da ulažući u tu vrstu proizvoda, prije svega, serija, koje su najgledanija forma, država, vjerovatno, želi da se nametne i kao lider u regionu. A i jeste postala lider u tom smislu. Da bi se ostvario neki cilj, moraju se uložiti sredstva što su oni i učinili. Rade jako puno. I Hrvatska radi, ali ne u toj mjeri. Ali mi nismo ništa napravili – kaže Bajrović.

Šok pred publikom

Glumac i direktor NPS-a Izudin Bajrović kaže i kako se sjeća prvog šoka kada je stao pred reduciranu publiku.

- Tada je bilo 30 ljudi dozvoljeno. Bilo mi je nezgodno, vjerovatno kao i tim ljudima u publici. Naš glas sa scene je odzvanjao u gotovo pa praznoj sali. Onda kada su povećali na 70, to nam je bilo super. Polako smo se počeli navikavati da je nama sada puna sala ustvari 70 ljudi. Više ne razmišljamo koliko nas je, nego igramo za onoliko koliko ima ljudi. Ako nam je to budućnost i ako će nam ovako trajati, onda smo spremni i na to. Bitno je da kultura opstaje i da se dešava – kazao je Bajrović.

Praznik za čitavu državu

- Na trenutak tokom predstave uspijete zaboraviti da vam je maska na licu, da otežano dišete jer počnete otežano disati zbog onoga što vidite na sceni, a ne zbog same maske. Želim da vjerujem da je ovo praznik ne samo za NPS, već i za ovaj grad, Kanton Sarajevo, ako ne već i za čitavu državu. A trebalo bi da je i za BiH. Iz prostog razloga jer se radi o najstarijoj pozorišnoj instituciji u BiH. To je prvo osnovano pozorište. Sto godina u svjetskim razmjerima ne znači puno, ali u BiH, u ovim turbulentnim vremenima u kojima BiH uvijek živi, 100 godina je ogroman period i za to vrijeme nema šta se sve ne desi u BiH – kazao je Bajrović.