Mira Furlan je izabrala ljubav i život naspram nacionalizma.

Bila je progonjena zbog ljubavi sa srbijanskim rediteljem Goranom Gajićem.

Hrvatski mediji su je nazivali izdajicom. Dobila je otkaz u Hrvatskom narodnom pozorištu, oduzet joj je i stan koji je naslijedila od bake, a dnevno je dobivala oko 50 prijetnji smrću.

Neshvatljivi broj neopisivo odvratnih poruka

Mira i Goran su 1991. godine bili primorani da se odsele u Beograd, odakle su otišli u SAD.

Te godine 5. novembra objavljeno je Mirino pismo u sedmičniku "Danas" koje pokazuje samo dio onoga šta je proživljavala, kako se osjećala te zašto je izabrala ljubav i poštovanje iznad svega.

Prenosimo dio pisma.

- Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. lako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život (…) Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljivi broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im.

Uspostavljati mostove i veze

I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju "masakr na srpski način" i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam. Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molijera, Turgenjeva i Showa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je u samoj svojoj biti profesija koja ne pozna i ne priznaje granice - napisala je Furlan 1991. godine.