U programu ovogodišnjeg Pula Film Festivala večeras će premijerno biti prikazan film o velikom muzičaru naših prostora Oliveru Dragojeviću.
Filmski omaž splitskom velikanu "OLIVERovih 70 - Mala priča o velikom glazbeniku i njegovom posljednjem koncertu" nastao je iz materijala snimljenih uoči i za vrijeme najvećeg i ujedno posljednjeg Oliverovog koncerta u zagrebačkoj Areni, u režiji Branka Drakulića i Lee Dekleve, a produkciji Nene Drobnjaka.
Drobnjak je posljednjih godina organizirao sve velike Dragojevićeve koncerte, pa tako i onaj slavljenički "Oliverovih 70", održan 11. marta 2017. u zagrebačkoj Areni sa Zagrebačkom filharmonijom i brojnim gostima (Stjepan Hauser, Matija Dedić, Antonio Serrano i Elvis Stanić), čije su snimke, što one s pozornice, što one zabilježene na pripremama, postale okosnica dokumentarnog filma.
Priča koja nije bila planirana, preranim je odlaskom muzičkog velikana prerasla u dokumentarni zapis u kojem Oliver nepretenciozno govori o temama koje ga zaokupljaju i na trenutke, ne znajući šta će uslijediti, skoro proročanski govori o životu i budućnosti, piše "Slobodna Dalmacija".
- Ja se samo nadam da neće doć dan kad ću reć: 'Ne mogu više ovo...' Ne mislim zbog toga što ću bit spriječen, nego zato da mi se u emocijama ništa ne dogodi. Jer još uvijek kad sjednem za klavir i odsviram dva tona, meni bude lipo - govori Oliver u filmu.
On se, između ostalog, dotakao tema poput mladih i tehnologije, neostvarenih želja i planova, starosti koja ga je neumitno sustigla...
- 70 godina?! Šta mogu reć za 70 godina prođenih već? Po nekim... po nekakvim dobrim proračunima... to je već... pa 90 posto života. Znači ja ko takav mogu reć samo da... Ništa ne bi minja. Hm, mudrost nisam baš steka...
Sve više sam ljut sam na sebe što sam tako poodmakao s dobi. Mislim da se to događa svakome u tim godinama. Ništa neobično... S tim šta mogu maloj dici reć nešto što im eventualno može koristit. Ovo ostalo... Niti sam mudrac, niti filozof, niti kompliciram život, nego mi je sve nekako... Pod sretnom zvijezdom sam, recimo, rođen - zaključio je, gledajući u kameru, Oliver.
Otkrio je da ima još mnogo toga što bi volio realizirati.
- Neke stvari tek sad vidim da mogu napravit. Dogovaram koncert u Moskvi, u Tokiju, Sidneju... Ne znam, napeto mi je ići u Rio de Žaneiro. Hm... Neke stvari hoću još napravit... Meni se to sviđa ići u te dvorane koje su i kultne i koje nešto predstavljaju u svitu, nekoj zemlji... Pa da se i mi uvalimo u taj film s obzirom da smo mala zemljica i nitko za nas baš ne zna. Prigodom tih koncerata može se dogodit da nas, eto, registriraju kao posjetitelje tih dvorana - razmišljao je Oliver.
