Uraditi intervju s Goranom Bregovićem (69) nije baš jednostavna stvar. Realizacija ovog ekskluzivnog intervjua počela je tokom njegovog nedavnog boravka u Perastu, protegla se preko Linca i Brisela, da bi finalnu verziju imala u Raveni. 

Ovo i nije čudo – jer Brega je velikan. Počasni je građanin Buenos Airesa, Atine, Praga, Tirane, počasni je doktor Univerziteta u engleskom Šefildu, francuske vlasti odlikovale su ga Ordenom viteza umjetnosti, bio je u konkurenciji za nominaciju za prestižnu muzičku nagradu Gremi...

Jedini je muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru, to je čovjek kojeg je poželio upoznati Erik Klepton (Eric Clapton), i kojem je Ernesto Sabato poklonio knjigu s posvetom.

Njegovo ime našlo se u knjizi "101 umjetnik kojeg morate čuti prije nego što umrete" autora Rikarda Kavola (Ricardo Cavolo), skupa s Mocartom (Mozart), Elvisom Prislijem (Presley), „Nirvanom“, Frenkom Sinatrom, "Beatlesima"...

Brega je s „Bijelim dugmetom“ ispisao muzičku historiju bivše Jugoslavije, a sada s Orkestrom za svadbe i sahrane piše velike muzičke priče po cijelom svijetu.

Mali dokumentarni film o „Tri pisma iz Sarajeva“

Ovog ljeta Sarajevo će ga vidjeti u neuobičajenoj ulozi 19. avgusta na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala kao reditelja dokumentarnog filma, a potom 24. avgusta na Bijeloj tabiji u njegovom najboljem izdanju – na bini. Ovog puta to neće biti rokenrol zvijezda, nego maestro Bregović u bijelom odijelu ispred Simfonijskog orkestra. Izvest će koncert „Tri pisma iz Sarajeva“.

Brega je ekskluzivno za „Dnevni avaz“ govorio o predstojećim velikim događajima u njegovom rodnom gradu, ali nam je otkrio i do sada nepoznate stvari iz njegove karijere i privatnog života.

U morskom ambijentu radili ste posljednje dorade za film koji će biti prikazan na SFF-u. Kakvi ste u ulozi reditelja i šta očekuje publiku? 

- To će se zvati „Mali dokumentarni film o Tri pisma iz Sarajeva“. Mislio sam da će, možda, nekoga interesovati kako nastaju takve stvari. „Tri pisma iz Sarajeva“ su pisana kao porudžbina i prvi put su izvedena u bazilici „Saint Denis“ u Parizu s francuskim nacionalnim simfonijskom orkestrom i sa solistima iz Izraela, Urugvaja i Istanbula. Istovremeno sam pisao pjesme za neke moje omiljene umjetnike Jevreje, muslimane i kršćane. I taj proces se prati, gdje su stvari nastajale u Tel Avivu, u mom kućnom studiju u Parizu, u mom kućnom studiju u Beogradu... I mislio sam da će nekog interesovati taj proces. Ja sam uvijek volio da vidim takve filmove.

Je li dokumentarac u takmičarskom dijelu programa i jeste li Vi od onih kojima je važno pobijediti, a ne samo učestvovati?

- Film sam napravio na inicijativu Mire Purivatre, koji je htio da ima takav film na SFF-u u programu gdje su dokumentarni filmovi. Pretpostavljam da je vjerovatno i u konkurenciji, ali moja je ambicija samo da pokažem kako su nastajala „Tri pisma“ i kakva je njihova sudbina dalje bila. Jer „Tri pisma“ imaju nekako sretnu sudbinu, kakvu nema mnogo savremenih djela umjetničke muzike. Ja sam ih izvodio i izvodim svuda po svijetu.

I, napokon, 24. avgusta „Tri pisma iz Sarajeva“ na početnoj adresi. Je li Vam malo neprijatno što ste s ovim programom obišli svijet pa tek onda dolazite u Sarajevo, ili je to bio Vaš plan?

- Nisam nikad imao plan u vezi sa Sarajevom. Znao sam da će se to morati jednog dana desiti. U Sarajevu je sve malo teže izvesti nego bilo gdje drugo, ali znao sam, naravno, da će se jednog dana „Tri pisma“ vratiti kući. I raduje me da koncert izvodim sa Sarajevskom filharmonijom. Doći će moji solisti iz Tunisa, Tel Aviva i Beograda. I 24. avgusta smo na Bijeloj tabiji, nadam se da će vam se dopasti.

Moglo je to biti jednostavnije, ali sam insistirao na Bijeloj tabiji, jer sam mislio možda da i neko veće dobro izađe iz tog koncerta. Ne samo koncert. A to je da možda Sarajevo dobije ljetnu pozornicu, koju nemamo. Možda je prilika da Bijela tabija postane to mjesto. Vidim da je raspoloženje da se to desi i gradonačelnika i svih koji odlučuju o takvim stvarima.

Morao sam da krenem od početka još jednom

„Tri pisma iz Sarajeva“ 24. avgusta se vraćaju kući. A hoćete li se Vi jednog dana vratiti kući?

- Ja sam vraćen. Ja sam kao na lastišu, što dalje odem, to ga više zategnem i to se brže vratim.

Bregović na bini u Sarajevu i Bregović na bini, recimo u Pragu, Londonu... U čemu je razlika?

- Razlika je u tome što ja van teritorije bivše Jugoslavije nemam prošlost, nego počinjem devedesetih. Tako da niko ne zna moju mračnu prošlost. A kod nas još nešto vučem za sobom. Naravno, ne bježim od toga, ali vjerovatno je teže povezati nekog iz rokenrola da je odrastao. Obično ljudi iz rokenrola ne odrastaju, oni ostaju betonirani tinejdžeri. Ja sam, nažalost, zbog rata morao da odrastem, bio sam prinuđen.

Nije nikad nikog ni interesovalo kod nas, niti sam ja bio pretjerano zainteresovan da ga pokazujem, ali, objektivno, od rata naovamo sam možda napisao najznačajnije stvari i to je možda najznačajniji dio mog života. Jer sam morao da krenem od početka još jednom. Taj drugi početak bio je dobar.

Ljudi dolaze na koncerte da gledaju i slušaju nešto što vole i što su već čuli milion puta i što hoće da čuju još jednom. Na Tabiju će ljudi doći da čuju nešto posve novo, vjerovatno čak ništa od toga što ću svirati tamo publika ne zna. Vidjet ćemo kako će to ispasti. Jer, neće biti nikakvog derneka. Svirat ću koncert za tri violine i simfonijski orkestar i bit će vrlo malo prostora za neki dernek na kakav su ljudi navikli na drugim koncertima. Ali, ja se ne bojim tog rizika.

Mislim da ako igdje treba pokazati „Tri pisma iz Sarajeva“, koja govore o toleranciji, to je Sarajevo. Jer ja Sarajevo razumijem kao metaforu, više i ne kao mjesto u kojem sam se rodio i odrastao i školovao. Nego kao metaforu koja nam kaže danas možemo biti dobre komšije, a sutra pucati jedni u druge samo zato što smo različiti.

Muzika, naravno, nije nešto što mijenja svijet. Ostavlja neke male tragove, možda kao neke male poruke u boci bačene u okean koje će neko naći. Jer, očito je da u ovom stoljeću moramo naučiti da živimo zajedno. I kako da živimo zajedno. Svako od nas će morati dati neki mali doprinos.

„Tri pisma iz Sarajeva“ su doprinos kompozitora kome je, naravno, lako da zamisli svijet koji bi, možda, jednog dana mogao biti kao muzička partitura u kojoj sve koegzistira skladno. Možda zbilja svijet bude jednog dana takav kakav je u muzičkoj partituri.

Otkrijte nam šta novo spremate?

- Imam veoma starinski metod kao kompozitor. Ne snimam videa, ne nastupam na televiziji, tako mi treba skoro tri ili četiri godine da obiđem svijet s nečim što hoću da predstavim. Jer, dok stignem od Sibira do Islanda, od Njujorka do Čilea, Novog Zelenda, Makaoa... To traje.

Tako da ću u narednih nekoliko godina svirati „Tri pisma iz Sarajeva“ po svijetu. Imam sreću da imam agente koji su u stanju da tako komplikovane projekte kakav je ovaj postave na scenu. U današnje vrijeme to nije lako, postaviti na pozornicu 50 ljudi i dovesti još 20 iz raznih dijelova Evrope, prodati karte i da na kraju svi budu zadovoljni. To je dosta komplikovano, jer ja nisam nikakav državni projekt, iza mene ne stoji nikakva država i nikakva kultura.

Kako je biti Brega? Sigurno ste svjesni bi se mnogi ljudi prema Vama ponašali drugačije da ste, recimo, mašinovođa? Koliko vjerujete ljudima?

- Živim život kakav sam oduvijek sanjao. To je da ljudi hoće da slušaju moju muziku, a da ne moraju neophodno čak ni da znaju kako izgledam. Tako da ja živim kao mašinovođa, nema ništa estradno u mom životu. Moja prijateljstva nisu marketing prijateljstva, sve je normalno kao kod mašinovođe.

„Bijelo dugme“ danas se čini kao mezimče s kojim se veselite i opuštate od posla i obaveza. Je li tako?

- „Bijelo dugme“ volim zbilja, volim da izađem na pozornicu s Alenom i Tifom. Prvo volim da vidim da se na bini s raspoloženjem izvodi muzika. Sa „Bijelim dugmetom“ je uvijek tako. Moj orkestar to s velikim žarom svira. Njih dvojica nikad nisu bili bolji nego što su sad. Onda je lijepo s pozornice pogledati publiku koja pjesme koje su pisane tako davno još zna od početka do kraja i da im ti tekstovi još nešto znače. To su generacije koje se nisu ni rodile kad su te pjesme pisane. To me veseli da godišnje sviramo dvadesetak koncerta. Uvijek se veselim iznova.

Većina boljih pjesama „Dugmeta“ sadrži pisamce

Koja pjesma „Bijelog dugmeta“ ja najviše autobiografska?

- Većina boljih pjesma „Dugmeta“ je u formi dopisivanja s nekim. Sadrže neko pisamce.

Ako se ne varam, više dana u godini svirate nego što se odmarate. Skoro svakog dana budite se u drugom gradu. Neko bi se, možda, u takvom životu osjetio usamljen?

- Moja sudbina je da živim u četi. Kada sam bio mali, bio sam u izviđačima, poslije u vojsci sam spavao s četom, jer sam bio u spavaonici sa 103 vojnika. Poslije imam četu djece kod kuće. Sad putujem s četom trubača. Ponekad poželim da budem sam i da brinem sam o sebi.

Pratite li uzavrela dešavanja u svijetu i kod nas?

- Nastojim da ne. Što mi to treba. 

Mojih top 5 pjesama

Top 5 pjesama, bez obzira na to jeste li Vi autor ili neko drugi?

Rej Kuder (Ry Cooder) - „Women Will Rule the World“   

Bilo koja pjesma s Bajaginog albuma „S druge strane jastuka“

Arvo Part – bilo šta da slušate, bit će vam lijepo

 Ed Širan (Ed Sheeran) - Live at Wembley

„Je l' Sarajevo gdje je nekad bilo“ - Dino Merlin uživo u Beogradu 2011.

Paradajz, krompir, pecanje

Šta moreplovac koji je nekad davno osamdesetih godina na jedrilici „Kamarad“ preplovio Atlantik danas radi na moru?

- U jednom trenutku odlučiš od ovog ponedjeljka više nisam za jedrilicu, nego sam za motorni brod. I sad imam i motorni brod, jer je jedrenje, možda, za one moje druge godine bilo. Onda odlučiš da više nisi za alpsko skijanje nego za nordijsko i kupiš skije za nordijsko skijanje, jer sam prošle zime na skijanju sredio koljeno.

Onda, sve više brineš o svom paradajzu, svojim krompirima, pecaš ribu... Tako, ponašaš se normalno u skladu sa svojim godinama.

Da se moja djeca ne stide šta im je pisao babo

U prvoj polovini godine obišli ste dobar dio svijeta, svirali na svim meridijanima, dočekivali su Vas i ispraćali hvalospjevi. Ima li čovjek s takvom karijerom još želja?

- U smislu uspjeha zbilja bi bilo arogantno tražiti više od ovoga što imam. To je veliko i neviđeno čudo koje se desilo da kompozitor iz ovako male muzičke kulture uspijeva da proda ulaznice svuda po svijetu. To se desilo meni i ne znam kada će se desiti sljedeći put. Volio bih, naravno, da se dešava sve više, ali ovo je, ipak, prvo malo čudo. Sljedeće kad će se desiti, ne znam.

U smislu uspjeha, nemam ništa što bih poželio više od ovoga. Volio bih da mi ostane još vremena da napišem ponešto solidno, da se moja djeca ne stide jednog dana šta im je pisao babo. Tako...